Ima nekih 10 godina moja sestra je potonila u psihotičnu epizodu. Između ostalog šta je vidila, vidila je i mene kako se vraćan kući s mentalnim problemima, valjan po kafićima, i općenito, kako san u psihičkoj krizi. Par godina nakon toga mislila je da je to samo još jedan dio njene psihoze, dok se nije desilo da moja situacija eskalira i da se moradnen vratit kući iz Sarajeva i da razvijen ove probleme koje iman. Također, jednon prigodon san se i valja po jednom kafiću, i tri put san bija na psihijatriji. Mada, moran napomenit da nikad nisan otiša u psihozu u smislu da san izgubija svijest o sebi ili upa u neke deluzije, ali kako god, razvija san psihičke probleme. Trenutno čitan u jednoj grupi na FB slično iskustvo, liku u psihozi dok je šeta kroz neko grmlje, jedan glas reka: "ko bi reka da će ovde bit napravljena crkva". Deset godina poslje toga fakat izgradili crkvu tu. Kako stvari stoje, u psihozi kao iskustvu se mogu iskusit i paranormalna stanja. Moja teorija je da se u psihozi desi nešto slično što se dešava i pri prosvjetljenju, dolaziš u kontakt sa izvorom, sa tim nečim, kako god to nazvali, što je naša suština i što postoji izvan naše percepcije prostora i vremena. Razlika između psihoze i prosvjetljenja je što prosvitljen čovik more znat šta je to što vidi i bit svjestan sebe i toga šta doživljava, dok čovik u psihozi je rasut i nije svjestan, ne mere razabrat šta je stvarno a šta nije, šta je produkt njene psihe a šta je "viđenje", da tako nazoven tu sposobnost viđenja budućnosti.
|
