Komentari

naelektrisaniguster.blog.hr

Dodaj komentar (15)

Marketing

  • Vrtlog_

    llllll

    avatar

    30.11.2020. (13:34)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    Ni ja "ne vjerujem" u takve knjige.

    avatar

    30.11.2020. (14:54)    -   -   -   -  

  • Vrtlog_

    Ne znam, lik navodi brdo znanstvenih istraživanja kojima potkrjepljuje svoj rad. Samo, meni neke stvari jednostavno nemaju logike.

    avatar

    30.11.2020. (15:14)    -   -   -   -  

  • Mikitarije

    Ono kad pročitam da je netko toliko želio ozdravljenje da je ozdravio/ozdravila, a ostali kao ne žele. Tko je lud željeti neimaštinu, zlostavljanje, glad... čini mi se da neki nisu nikad živjeli u nekom stvarnom, već u paralelnom svemiru, slijepi pored zdravih očiju, gluhi pored zdravih ušiju... i onda su oni kao samo pozitvno mislili i sve je bilo super. Moš' to mačku o rep okačiti. I onda pročitaš da je taj nepoznat netko, uz sve svoje želje, ipak redovito pio terapiju za bolest koju ima, da je uložio ušteđevinu da pokrene posao i tako mu bude bolje... luksuz kojeg većina nema. Jako sam skeptična prema tim izjavama i mislim da su mnogima donijele više štete nego koristi. Dogodi se da neki ljudi s istom dijagnozom ozdrave, a drugi ne - i to je to. Mislim da to nema neke pretjerano velike veze sa željom jer tko bi i htio biti bolestan, a tek kad napišu da je netko izgubio borbu/bitku s bolesti. Borba bi trebala imati pravila, borci bi se trebali njih pridržavati i međusobno se poštivati te biti ravnopravni pa pitam kakvu borbu, zar je onaj koji bolest "ne pobijedi" slabiji borac? Zar se njegovi bližnji nisu trudili dati mu razloga za život? Gluparije. Zar da za neke članove obitelji mislim da su bili slabi borci, da nisu željeli živjeti, da su se predali, da su bili kukavice, da su sami krivi što su umrli - ne, liječili su se, ali liječenje uz sav trud i pacijenta i liječnika nije uspjelo. Bolest se liječi, s njom se ne bori, ljudi piju terapiju i pokušavaju si dodatno pomoći kako god mogu, ali ne bore se, liječe se i svima koji se liječe od bilo čega želim da lijekovi ili terapije (kave god bile) budu djelotvorne i da im što prije bude bolje. :-)

    avatar

    30.11.2020. (16:05)    -   -   -   -  

  • Vrtlog_

    @Mikitarije, Pazi, u nekim stvarima Joe, bar do sad, ima logike. Neko ko se bori s bolešću i koji misli da ju more izličit npr samo konvencionalnom medicinom i reknu mu da ima još pola godine života, on sam zbog tog očekivanja sebe dovede u tu situaciju da umre. A ljudima s rakom, kad ih slažu da će bit izličeni, iako to nije izgledno, neočekivano i neobjašnjivo ozdrave. Joe navodi više ovakvih slučajeva i ja mislin da u njima ima istine. Mada, nekad i do neke mjere. Mislin da nije uvik izvedivo to što on priča, al nije mi potpuno bez smisla. On pokušava dokazat kako naša očekivanja stvaraju ono što očekujemo da će stvorit. Temelj za tu tezu mu je "placebo efekat" koji utiče na neke ljude da ozdrave od vrlo teških bolesti, samo jer misle da ih tableta liječi, iako piju običan šećer. Dokazano je da ima takvih slučajeva. Ali ne znan more li se to dić u dimenzije u koje je Joe podiga tu priču. Doduše, on tvrdi i da je on također na taj način ozdravija, jednom jad je ima nesreću i kad mu se oštetila kičma.

    avatar

    30.11.2020. (16:30)    -   -   -   -  

  • teuta

    Jako zanimljiv post.

    Hm, prava ljubav nikad ne umire, ona traje vječno...bar ja tako mislim ali svakako da nije ista kao na samom početku pa za na pr. 30 godina.
    U svojoj biti je ista, čak je još čvršća ali jednostavno joj nedostaje ona početna strast koja se kasnije pretvori u divno ljubavno prijateljstvo.

    Placebo? Da, da, itekako postoji. Naš e mozak istražen samo jednu trećinu a kad bude cijeli u pogonu moć ćemo čak i samim pogledom ubijati, tako bar kažu neki znastvenici.
    LP:))))))))))))))

    avatar

    30.11.2020. (16:41)    -   -   -   -  

  • Vrtlog_

    @Teuta, i ja msm da ljubav nikad ne umire... Možda svjesno možemo odbacit neke ljude ili se razočarat... Al u dubini sebe mislin da ako smo ih volili, i dalje ih volimo.

    avatar

    30.11.2020. (17:45)    -   -   -   -  

  • Mikitarije

    Placebo učinak mi je poznat i to je nešto drugo od onoga što sam spominjala, zato se i zove placebo. Ljudi ne znaju da ne dobivaju lijek. Kad bi im netko rekao da neće dobiti lijek, ali neka oni zamisle da je to lijek - bi li onda bilo tako? Bi u nekoj, ali vjerujem u manjoj mjeri. Puno sam čitala u svojim dvadesetima, gledala dokumentarce i uvuklo me to, možda i previše jer sam se počela vrtjeti u nekom krugu i onda sam se ostavila te literature, premda sam uvjerena da čovjek može (ili je nekad mogao) puno toga. Mislim da sam previše razmišljala o tome svemu, čak sam bila uvjerena da smo zadnjih tisućljeća deevoluirali, da postajemo sve više fizička, a ne intelektualna, psihička, mentalna ... kakva god bića te da smo izgubili jedan vrlo važan dio sebe, tu neku moć spoznaje. Ponio me taj vrtlog i držao nekoliko godina i što sam više htjela razumieti i znati to sam manje znala i razumjela pa sam sve to prepustila stručnjacima jer sam bila sama u tom istraživanju, a mislim da sam na vrijeme shvatila da ne mogu to sama. Tako da se u nekom temelju slažem, čovjek kao biće, može (ili je bar mogao) puno toga, a sada su ostale tek neke natruhe, tragovi toga do kojeg pojedinci mogu doći, ali mogu li razumjeti?

    avatar

    30.11.2020. (18:04)    -   -   -   -  

  • Vrtlog_

    @Mikitarije, razumin šta oćeš reć. Na svoj način san proživija slično, virova san u postojanje starijih civilizacija koje su imale neka velika znanja i bili razvijeni mentalno i duhovno... Sad ne mislin o tome, ne kažen da ne virujen da su postojale, samo, nisu mi bitne. Joe Dispenza u ovoj knjizi navodi i primjer jednu studiju di su ljudima rekli da su tablete koje uzimaju placebo, ali da mogu na njih imat placebo efekat, i ljudima se popravilo stanje. A sad za to da smo deevoluirali... Mi, ova naša civilizacija koju poznajemo, je trenutno na najvećem nivou. I intelektualno i mentalno i duhovno... Jer do sad smo bili nesvjesni, uronjeni u prirodu, bez svijesti o sebi samima. Kao mala dica koja još uvik nemaju razvijen identitet. Vidimo po antropolozima koji proučavaju razna plemena, plemenski čovik ne može razvit ovoliku kompleksnost uma koju mi imamo, a također, ne triba spominjat tabue i sva plemenska pravila kojih se ljudi striktno moraju držat... Često današnji ljudi sa čežnjon gledaju prošlost i plemenske zajednice kao na neku bolju, izgubljenu prošlost, prosto jer im se ne sviđa naša sadašnjost. Meni se ne sviđa sadašnjost, vrlo smo nesvjesni još uvik, uništavamo planet, ratujemo, patimo od raznih rješivih problema, glad, izlječive bolesti itd... Al u prošlosti nemamo šta tražit. Tražit tribamo u mijenjanju sadašnjosti na bolje, da nam bude bolja budućnost. I ja ne bi reka da smo izgubili moć spoznaje, definitivno ne bi. Ja san ima neke spoznaje o stvarnosti oko nas i u nama koje su me prominile potpuno, ne da mi se sad sve opisivat, ako te zanima, mogu ti opisat. Mi možemo spoznat, i možemo puno toga. Samo ta spoznaja ne dolazi u formatu u kojem mi očekujemo. Mi očekujemo verbalan, konceptualan odgovor na naša pitanja. A prava spoznaja je direktno iskustvo. Ne koncept. Predivna smo bića, mada smo u jednu ruku i dalje toliko nerazvijeni, nemarni i nasilni... Al opet ne triba zaboravit da je naše postojanje čudo. Živo čudo.

    avatar

    30.11.2020. (18:21)    -   -   -   -  

  • Mikitarije

    U velikoj se mjeri slažem s ovim što si rekao, ja sam jednostavno u ljude zaljubljena i u svakom vidim neku pozitivu i nadam se da se to neće promijeniti. Ponekad bih najradije išla ulicom i svakog grlila, ali ne samo ljude nego i stabla i životinje... Mislim da mi je jasno o čemu govoriš, ali u težnji za materijalnim i na neki način robovanju svakodnevnom životu teško je naći vremena za kvalitetan razvoj. Gledam kako ljudi ustaju u 5.30 ujutro, popiju kavu ili čaj, nešto pojedu, u 6 sjedaju u automobil da bi stigli u drugi grad na posao u 7. Rade uglavnom do 15 ili 16 sati i onda sjedaju u automobil i dok dođu kući nerijetko bude i 17 sati. Ako putuju autobusom doslovno ustaju u 5 ujutro da bi došli u 18 sati kući. Već za 12 sati opet ista priča, a u tih 12 sati bi trebalo stati i kvalitetno vrijeme s obitelji, pogotovo s djecom, pa nešto vremena za sebe, za prijatelje, za kvalitetan odmor - jednostavno se ne stigne čovjek baviti sobom - osim ako je sam, a to je opet neka druga priča. Ili ako će jedan član obitelji vući sve i biti prizemljen, da ne kažem zarobljen (a to je vrlo često) da bi netko drugi mogao letjeti. Teško je to i ovo što si načeo je vrlo složena i kompleksna tema vrijedna vremena, razmišljanja i rasprave.

    avatar

    30.11.2020. (18:31)    -   -   -   -  

  • Vrtlog_

    U pravu si @Mikitarije, stvarno, kad sagledaš teško je kad te uhvati ta rutina koja ide protiv tebe, u smislu da si eksploatisan na poslu, radiš puno vrimena za malo para i bukvalno preživljavaš. Di je tu misto razmišljanju o duhovnom razvoju? Ali opet i takav moš nešto, ja iman sestru koja teško radi, ali opet uspije pročitat neku dobru knjigu, radit na sebi i kroz posa, al ona je ipak druga priča jer je sama, nema obitelj. Iman i prijatelja koji ima ženu i dite i koji trenutno radi posa koji nije baš ono šta on želi, ali s drugim prijateljem ima projekat eko poljoprivrede što ga ispunjava i gledaće nastavit u tom pravcu u budućnosti. Inače, poljoprivreda mu je ljubav. Tako da, i kod nas se ipak može snać, a sad, kako je ljudima u straćarama u Indiji, Africi, Južnoj Americi... To je već druga priča. Ti ljudi imaju malo izbora. Ili sad u Siriji i Jemenu... To su nažalost veliki problemi i velika patnja. Kao civilizacija, imamo još puno, puno posla. Tehnološki smo se razvili da svi možemo živit dobro. Al nismo još pripitomili svoje divljačke nagone, strah i nasilje.

    avatar

    30.11.2020. (19:03)    -   -   -   -  

  • Mikitarije

    Dobro je ovako malo raspraviti, a tek smo zagrebali po površini. U osnovi sam uvjerena da će biti bolje, a nekako mi se čini da će baš sljedeća desetljeća ili stoljeće, dva biti od iznimne važnosti u kojem ćemo smjeru kao društvo ići jer ima svega dosta za sve i bez robovanja. Nadam se samo da ću doživjeti bar neke pozitivne, uljudbene promjene. Tebi hvala na ovom dopisnom razgovoru. :-)

    avatar

    30.11.2020. (19:21)    -   -   -   -  

  • Vrtlog_

    I ja slično razmišljam, sljedeće stoljeće - dva bi tribali prominit ovo kakvi smo... Samo moremo se minjat i u krivom smjeru, tipa u smjeru totalitarne svjetske države i slično... Kako god, ja se nadan da ćemo, kao vrsta, izać na dobro. I tebi hvala, bija mi je užitak dopisivat se. :)

    avatar

    30.11.2020. (19:34)    -   -   -   -  

  • jekatisine

    Placebo efekt je poznat u literaturi. Kao i njegova suprotnost, nocebo.
    Medjutim, pogledaj u kojem postotku se javljaju.

    Tijelo i um su povezani. Kao i emocije.
    Bolest tijela je i bolest duse i obrnuto.

    avatar

    01.12.2020. (08:16)    -   -   -   -  

  • Vrtlog_

    @athropa, studije koje Dispenza navodi iznose podatke o velikom broju situacija kada ljudi masovno imaju placebo, a i nocebo efekat. Možda on jednostavno odabire ono što mu paše, a ignorira druge studije. Ali ipak, činjenica da se možemo izliečit jer mislimo da ćemo se izliječit, i obratno, da se možemo razboljet jer mislimo da ćemo se razboljet, govori puno o nama.

    Slažem se da je bolest tijela bolest duše i obratno.

    avatar

    01.12.2020. (11:13)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...