utorak, 14.09.2021.

Metoda "od oka"

Otkad radim, shvacam da postoji cijeli svijet u kojemu vlada metoda "od oka". Ili "od ruke".
Smeta to malo onom dijelu mene koji hoce sve imati izracunato i izvagano u dijelic miligrama.
Ali metode su to koje u tom svijetu funkcioniraju.

U puno slucajeva moram vjerovati da ta metoda daje rezultate. U nesto slucajeva mogu to provjeriti, kvantificirati, izmjeriti...

Shvacam, cijeli zivot sam vagala.
Cak i ono sto je nemoguce izvagati i izmjeriti.

Recimo, koja je optimalna količina zagrljaja?
Koja je kolicina topline kad zaspis izmedju dva najvoljenija bica, jedne malecke i jednog velikog?

Pokusavam shvatiti da te stvari uvijek bjeze proracunu.
Bas kako na poslu moram vjerovati spretnom oku i rukama majstora, moram vjerovati u Ljubav koju ne mogu izmjeriti, pojmiti, ali mogu osjetiti.

Koliko je dovoljno?
Onako, od oka?


18:00 | Komentari (19) | Print | ^ |

utorak, 31.08.2021.

31.8.

U stisci sam s vremenom. Budim se rano, dolazim doma oko 15 i preuzimam bebu. Poslije, dok je uspavam, obicno sam preumorna za tipkanje.

Dakle, dva tjedna radim u industriji. Drukcije je od skole. Dosta drukcije. Ali pozitivno drukcije.
Posao zahtijeva puno ucenja, puno citanja, puno povezivanja razlicitih informacija. Nisam jos sve pohvatala skroz, ali snalazim se. Danas sam imala 4 ili 5 pokusaja za prijedlog jedne stvari u proizvodnji. Sef ima naviku ne davati mi gotova rjesenja, sto iskreno cijenim. Isto tako ima strpljenja sastanciti sa mnom da mi objasni zasto nesto lijepo izgleda na papiru, ali ne ide u praksi. Dani prolaze brzo. Skompala sam se s laboranticom, imam i ekipu s kojom zapalim cigaretu pod pauzom i sve u svemu nije lose...

Malecka raste. Ima vec dva zubica i valjda 12 kila u masi. Ponekad me uhvati osjecaj krivnje jer nisam stalno s njom, ali financije su nam takve da s jednom placom ne mozemo zivjeti i financirati radove na potkrovlju. A i brutalno mi je trebala promjena okruzenja. Ipak, nekad... Nedostaje mi. Nedostaje mi i muz kojeg ovih tjedana ni ne vidim bas. On radi popodnevne dva tjedna sad, ja sam konstantno jutarnja. Ostavljamo si poruke.

Radovi na katu napreduju. Polako, ali sigurno. Sve je nekako krenulo, samo se moram snaci u masi svega i svacega. Skoro pisem post koji nije update na stvari koje se dogadjaju. Nadam se da ste mi svi dobro. Pratim vas tu i tamo, prije sna.

Zagrljaj,
M.



17:30 | Komentari (15) | Print | ^ |

utorak, 24.08.2021.

4:47

To je vrijeme kad mi zvoni alarm na mobitelu.
Beba i muz spavaju. Tiho se oblacim, stavljam kuhati kavu, pusim, zakuhavam kavu, sminkam se, pijem kavu i pusim. U 5:15 krecem na posao.

Jutarnja magla poziva na oprez. U medjuvremenu sam postala ponosna vlasnica vozila kojeg sam krstila imenom Antikrist III. U autu svira Tool. Lateralus.
Po meni, njihov najbolji album.
Odvozim svoju rutu i u 5:40 dolazim pred firmu. Pusim.
Mjeri mi se temperatura, logiram se svojom karticom i idem na svoje radno mjesto. Uzimam kavu na automatu usput. Oblacim kutu i radnicke cipele jer u pogonu ne smijem nositi starke.

Ubacujem se u radni mod. Ucim se kako biti tehnolog. Danas je posebno puno zadataka koje moram vidjeti i nauciti, ali nije mi tesko. Sve je jos novo, a i volim kad nema praznog hoda i prilike da se dosadjujem.

Nakon obavljenog posla vozim doma, cim prodjem vrata u ruke dobivam bebu. Hranim je, prematam, igramo se. Slazem muzu salatu od tune da jede kad dodje s posla. Idem u setnju s bebom. Steriliziram flasice i dudice. Slusam pjesmice s bebom, kupam je i hranim. Uspavljujem.

Sad spava kao mali andjeo u svojoj gajbici, a ja prolazim svoje salabahtere za posao. Cekam da muz dodje doma, da se barem kratko vidimo prije sna.
U 4:47 opet ce zazvoniti alarm.


20:52 | Komentari (19) | Print | ^ |

srijeda, 11.08.2021.

Artefakti

Povremeno me zacude stvari koje nosim iz proslih vremena. Iz drugih zivota.
Nosim sitnice, neke kao suvenire iz davnih vremena, neke kao artefakte kojih uopce nisam svjesna.
Da, nosim tragove.

Sitne srece. Velike oziljke. Otvorene rane.

Ali nosim ih s ponosom.

Pitam se, hocu li i ovo vrijeme jednog dana oslovljavati kao davno, koje cu suvenire ponijeti i koje artefakte nesvjesno nositi.

Jer znam da dolazi neko novo vrijeme.

Mozda neka nova ja?

Umaram se od stalnog gradjenja i rusenja, ali odbijam stajati na mjestu.
Gledam kako se radja novo.
Gledam i... Pustam da se raste. Pustam da se razvija.

Pustam... Jer znam da nad nekim stvarima nemam kontrole. Niti je zelim imati.

Zelim rasti, rastvoriti krila siroko i letjeti.


20:33 | Komentari (20) | Print | ^ |

utorak, 10.08.2021.

Promjena profesije

U ponedjeljak vise necu biti profesorica.
Neobican osjecaj je to, miks svega zapravo.
Znam sto ce mi nedostajati. I sto nece.

Nedostajat ce mi onaj pogled koji djeca upute kad su shvatila. Ponos i cudjenje. Zato sam uvijek voljela raditi s "najgorima". Jer njima nista nije doslo zdravo za gotovo, jer su se morali muciti i truditi... I shvatili su.

Nedostajat ce mi nasumicni susreti kod automata za kavu. Ponekad s kolegama, cesce s ucenicima jer nisam isla na onaj u zbornici. Kratka caskanja, kratke price o... Znanosti, buducnosti, njihovoj i mojoj.

Nedostajat ce mi... Svaki moj razred u ovih 5 godina i 5 skola. Pogotovo oni kojima sam bila razrednica. Pamtit cu svako drago mlado lice koje je napustilo moju ucionicu.

Nece mi nedostajati treca reforma po redu otkad radim. Sati edukacija baceni u prazno. Administracija. Opravdavanje sati kad znam da roditelj pokriva svoje dijete, a radi mu medvjedju uslugu. Helikopter roditelji.

Vrijeme je za nesto novo. Bilo mi je drago, ali novi izazovi slijede.


21:13 | Komentari (12) | Print | ^ |

ponedjeljak, 09.08.2021.

Cekam...

... zakukuljena.

Stvari su se pocele lagano odvijati, a ja promatram, van svega, van sebe.

Povremeno se mogu izbaciti izvan svog bica i gledati kako se mijenjam. Ovo nece biti nova inkarnacija, ali mozda dobijem nova krila.

Da ne mislite da sam sasvim pasivna, radim i dalje na tome da mi se zivot pokrene. Volim jos uvijek svoje najdraze. Javljam se na natjecaje za poslove, cak sam odradila jedan razgovor koji obecava.

Postoji dobra vjerojatnost da se necu vratiti u skolu. Ne zato jer to ne volim, nego mi sad treba nesto sto nece zahtijevati toliki emocionalni angazman.

Uvijek se vezem za djecu. Djeca se vezu za mene. I onda nakon godine dana moram objasnjavati da se vraca njihova "prava" profesorica. Ne mogu to vise.

Tu je i pitanje financijske sigurnosti moje male obitelji. Tako da, ako ovo uspije, idem u industriju.

Bit cu prisiljena opet voziti. Nakon dvije saobracajke, hvata me panika kad moram sjesti za volan. Ali strahovi su tu da se pobijede, prevladaju...

Gledam iz svoje kukuljice perspektivu novog zivota. Ne cini se lose. Ovaj put ne odlazim daleko, zadrzavam svoje Voljene... Samo krecem sitnim koracima u neki novi smjer, s njima pod rukom i u srcu.

Zazelite mi srecu!


20:21 | Komentari (23) | Print | ^ |

nedjelja, 01.08.2021.

Palim cigaretu...

... na stepenicama vani. Znam da ne pisem, vrijeme polako postaje resurs kojeg nemam. Malecka raste, sve je vise budna, a i treba rijesiti hrpetinu malih poslica u kucanstvu.

Dakle, opet pusim puno, pokusavam se limitirati na kutiju dnevno. Cudno je, ali djeluje brze i efektivnije od Misara, koji bi mi trebao kontrolirati anksioznost.

Ima trenutaka kad sam dobro, stvarno dobro... Samo sto se onda moram podsjetiti da uzimam terapiju. Uslijedi nekoliko sati opceg mrtvila.

Trebalo bi mi nekoliko dana odmora negdje, no radovi na katu su opet poceli plus financijski faktor... Tako da nikud necemo ici.

Nadam se poslu na jesen, voljela bih se vratiti u skolu, ali ako mi se ponudi nesto na neodredjeno van skole, prihvatit ću. Zamjena sam vec 5 godina i vrijeme je da nadjem nesto za stalno.

Uglavnom, tu sam, u redu sam, pratim vas bez komentiranja. Nadam se skoro napisati neki bolji post, ali ovo je sad u okviru mojih kapaciteta.

Gasim cigaretu.


10:55 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 28.07.2021.

Prazna

Jos jedan dan koji pocinje jednako. Beba me budi, presvlacimo pelenicu, jedemo, nosimo se po vani, slazemo kasicu, steriliziramo flasice, mijenjamo pelenicu, jedemo, uspavljujemo se...
Jedina varijabla je koliko ce beba suradjivati. Danas je to jako malo (pocela je odbijati flasicu i zeza sa spavanjem pa place jer je umorna).

Rutina... Rutina koja mi se zavlaci u svaku poru i... Umara. Umorna sam sve vise svakog dana.
Treba mi pod hitno promjena okruzenja, javljam se na oglase za posao i cekam... Cekam da se nesto dogodi. Pomakne. Barem mrvicu. U kojem god smjeru.

Za ekipu iz Zagreba sam ocito nepostojeca, vec mjesecima nisam dobila ni obicni "Bok, kako si?".
Imaju svoje zivote, razumijem. Vise nisam dio te jednadzbe. Prestala sam to biti kad sam se odlucila na obiteljski zivot.

Najgore je da se pocinjem osjecati prazno. Cim duze ostajem u ovoj rutini, to je teze ispunjavam. Odradim sve sto treba, ali na kraju, kad beba zaspi, osjecam tu prazninu u sebi... A mene je oduvijek bilo strah praznine.

Pijem tabletu i spavam... Ocito rjesenje koje to i nije, ali je dovoljno da ponovno budem mama kad se Malecka probudi.


12:29 | Komentari (15) | Print | ^ |

nedjelja, 25.07.2021.

Tjeskoba

Imala sam raspad sistema. Ne velik, ali taman da me preplasi dovoljno da sutra konacno nazovem psihijatricu. Napadaj tjeskobe.

Beba je bila zivcana. Plakala neka dva sata. Plakala sam i ja s njom. Osjecaj opce nemoci, slabosti i...
Osjecaj da sam u tome sama.

Nakon dva sata moji su uzeli bebu, anksiolitik je profunkcionirao i vratila sam se u svoje osnovno stanje.
Strah me.

U zacaranom sam krugu. Ako uzmem tabletu za smirenje svaki put kad osjetim da skrecem s normalnog kursa necu se moci brinuti za bebu u mjeri kojoj mislim da trebam. Ako ne uzmem, bit cu raspoloziva bebi, ali nestabilna.

Moji su toliko zaokupljeni poslovima vani da sam sama s njom skoro cijeli dan, a iz dana u dan postajem sve nestabilnija. Nadam se da ce psihijatrica imati neko optimalno rjesenje. Tako da sutra sigurno zovem...

Do tad, skupljam snage za borbu. Trebat ce mi.


18:15 | Komentari (12) | Print | ^ |

petak, 23.07.2021.

Velafax 37,5 mg (Roditeljima tinejdzera)

Rupa je najblize igraliste u krugu radijusa 3 km. Zapravo i nije tolika rupa. Ima prostor za djecu, ljuljacke, malu sjenicu, nogometno igraliste i kos za kosarku.
Redovito mjesto stajanja kad beba i ja idemo u setnju. Ona da se osvjezi omiljenim cajem, a ja popusim cigaretu i malo disem.
Naime, u sjenici su donedavno bile dvije klupe gdje se moglo sjesti. Sve dok nisu poceli ljetni praznici i Rupu zaposjeli tinejdzeri. Dozujali na elektricnim romobilima, biciklima, valjda iz tri sela uokolo. Uzeli su klupice i preselili klupu nize, u skrovitost sjene cempresa do kosa za kosarku.

Ujutro smo beba i ja isle u uobicajenu trokilometarsku setnju, od nas doma do ranca na jednoj strani sela pa do rijeke koja omedjuje drugi kraj. Na povratku odlucimo stati ondje, na klupicu u sjenu cempresa.
Izgleda da su jucer opet bili ondje. Inace uredno igraliste ispunjeno je odbacenim limenkama jeftinih energetskih napitaka, opuscima cigareta i kutijom za pizzu u kojoj vrapcici zobaju nepojedene okrajke.
No, nije mi pozornost ukrao opci nered. Ne, ondje, usred tog kaosa stajala je potrgana kutija Velafaxa od 37,5 mg s odbacenim praznim karticama.

Sad, vecini ljudi koji se ne lijece od psihicke bolesti lijek nije poznat. Radi se o antidepresivu, sretnoj tabletici. Gledam strgano pakiranje na podu. Ocito rad nestrpljivih ruku nasih tinejdzera. Namucila ih je ona zastitna folija koju sad stavljaju na rubove svih tableta. I doziranje je djecja doza (za usporedbu, moja terapija u dobi od 21 godinu bila je triput po 150 mg). Znaci, netko je ponio svoje sretne pilule na zabavu da ih podijeli s ekipom.

Cudan odabir, pomislim. Helex, koji se uzima uz Velafax, djeluje efektivnije i brze. Ali smirujuce. No, ono u sto djeca nisu upucena da Velafax nije instant sreca. Za efekt treba cekati 4 do 6 tjedana redovitog uzimanja. Ne, ne zgrazam se nad djecom. Oni ni ne znaju bolje cesto. Zgrazam se nad roditeljima.

Roditelju depresivnog djeteta, njemu ili njoj se tablete ne daju u ruke niti se cuvaju tako da ih lako nadje. Jedne jeseni objasnjavali smo to majci djevojcice koja je pokusala samoubojstvo tabletama. Ona mozda je inace odgovorna i zrela, no treba pomoc i najmanje sto mozete uciniti je paziti da uzima svoje doze kao je propisano. I davati joj uz to paznje, ljubavi i razumijevanja.

Mozak mlade osobe nije prilagodjen da razmislja o posljedicama na nacin koji to rade odrasli. Zato im ne dajte tablete u ruke ako niste sigurni da ce ih koristiti kako je to propisano. Educirajte se. Educirajte njih. I da, dajte im dovoljno topline, ljubavi. To je najbolji lijek.


11:02 | Komentari (26) | Print | ^ |

<< Arhiva >>