srijeda, 28.07.2021.

Prazna

Jos jedan dan koji pocinje jednako. Beba me budi, presvlacimo pelenicu, jedemo, nosimo se po vani, slazemo kasicu, steriliziramo flasice, mijenjamo pelenicu, jedemo, uspavljujemo se...
Jedina varijabla je koliko ce beba suradjivati. Danas je to jako malo (pocela je odbijati flasicu i zeza sa spavanjem pa place jer je umorna).

Rutina... Rutina koja mi se zavlaci u svaku poru i... Umara. Umorna sam sve vise svakog dana.
Treba mi pod hitno promjena okruzenja, javljam se na oglase za posao i cekam... Cekam da se nesto dogodi. Pomakne. Barem mrvicu. U kojem god smjeru.

Za ekipu iz Zagreba sam ocito nepostojeca, vec mjesecima nisam dobila ni obicni "Bok, kako si?".
Imaju svoje zivote, razumijem. Vise nisam dio te jednadzbe. Prestala sam to biti kad sam se odlucila na obiteljski zivot.

Najgore je da se pocinjem osjecati prazno. Cim duze ostajem u ovoj rutini, to je teze ispunjavam. Odradim sve sto treba, ali na kraju, kad beba zaspi, osjecam tu prazninu u sebi... A mene je oduvijek bilo strah praznine.

Pijem tabletu i spavam... Ocito rjesenje koje to i nije, ali je dovoljno da ponovno budem mama kad se Malecka probudi.


12:29 | Komentari (15) | Print | ^ |

nedjelja, 25.07.2021.

Tjeskoba

Imala sam raspad sistema. Ne velik, ali taman da me preplasi dovoljno da sutra konacno nazovem psihijatricu. Napadaj tjeskobe.

Beba je bila zivcana. Plakala neka dva sata. Plakala sam i ja s njom. Osjecaj opce nemoci, slabosti i...
Osjecaj da sam u tome sama.

Nakon dva sata moji su uzeli bebu, anksiolitik je profunkcionirao i vratila sam se u svoje osnovno stanje.
Strah me.

U zacaranom sam krugu. Ako uzmem tabletu za smirenje svaki put kad osjetim da skrecem s normalnog kursa necu se moci brinuti za bebu u mjeri kojoj mislim da trebam. Ako ne uzmem, bit cu raspoloziva bebi, ali nestabilna.

Moji su toliko zaokupljeni poslovima vani da sam sama s njom skoro cijeli dan, a iz dana u dan postajem sve nestabilnija. Nadam se da ce psihijatrica imati neko optimalno rjesenje. Tako da sutra sigurno zovem...

Do tad, skupljam snage za borbu. Trebat ce mi.


18:15 | Komentari (12) | Print | ^ |

petak, 23.07.2021.

Velafax 37,5 mg (Roditeljima tinejdzera)

Rupa je najblize igraliste u krugu radijusa 3 km. Zapravo i nije tolika rupa. Ima prostor za djecu, ljuljacke, malu sjenicu, nogometno igraliste i kos za kosarku.
Redovito mjesto stajanja kad beba i ja idemo u setnju. Ona da se osvjezi omiljenim cajem, a ja popusim cigaretu i malo disem.
Naime, u sjenici su donedavno bile dvije klupe gdje se moglo sjesti. Sve dok nisu poceli ljetni praznici i Rupu zaposjeli tinejdzeri. Dozujali na elektricnim romobilima, biciklima, valjda iz tri sela uokolo. Uzeli su klupice i preselili klupu nize, u skrovitost sjene cempresa do kosa za kosarku.

Ujutro smo beba i ja isle u uobicajenu trokilometarsku setnju, od nas doma do ranca na jednoj strani sela pa do rijeke koja omedjuje drugi kraj. Na povratku odlucimo stati ondje, na klupicu u sjenu cempresa.
Izgleda da su jucer opet bili ondje. Inace uredno igraliste ispunjeno je odbacenim limenkama jeftinih energetskih napitaka, opuscima cigareta i kutijom za pizzu u kojoj vrapcici zobaju nepojedene okrajke.
No, nije mi pozornost ukrao opci nered. Ne, ondje, usred tog kaosa stajala je potrgana kutija Velafaxa od 37,5 mg s odbacenim praznim karticama.

Sad, vecini ljudi koji se ne lijece od psihicke bolesti lijek nije poznat. Radi se o antidepresivu, sretnoj tabletici. Gledam strgano pakiranje na podu. Ocito rad nestrpljivih ruku nasih tinejdzera. Namucila ih je ona zastitna folija koju sad stavljaju na rubove svih tableta. I doziranje je djecja doza (za usporedbu, moja terapija u dobi od 21 godinu bila je triput po 150 mg). Znaci, netko je ponio svoje sretne pilule na zabavu da ih podijeli s ekipom.

Cudan odabir, pomislim. Helex, koji se uzima uz Velafax, djeluje efektivnije i brze. Ali smirujuce. No, ono u sto djeca nisu upucena da Velafax nije instant sreca. Za efekt treba cekati 4 do 6 tjedana redovitog uzimanja. Ne, ne zgrazam se nad djecom. Oni ni ne znaju bolje cesto. Zgrazam se nad roditeljima.

Roditelju depresivnog djeteta, njemu ili njoj se tablete ne daju u ruke niti se cuvaju tako da ih lako nadje. Jedne jeseni objasnjavali smo to majci djevojcice koja je pokusala samoubojstvo tabletama. Ona mozda je inace odgovorna i zrela, no treba pomoc i najmanje sto mozete uciniti je paziti da uzima svoje doze kao je propisano. I davati joj uz to paznje, ljubavi i razumijevanja.

Mozak mlade osobe nije prilagodjen da razmislja o posljedicama na nacin koji to rade odrasli. Zato im ne dajte tablete u ruke ako niste sigurni da ce ih koristiti kako je to propisano. Educirajte se. Educirajte njih. I da, dajte im dovoljno topline, ljubavi. To je najbolji lijek.


11:02 | Komentari (26) | Print | ^ |

četvrtak, 22.07.2021.

Tremor

Ima dana kad sam dobro, zbilja dobro. Zaboravim.
Sve je sasvim mirno i normalno, obicno cak.
Ja volim obicno u zadnje vrijeme.

A ima i dana poput ovog. Kad mi treba puno da se ubacim u pogon i sve ide... Drugdje.

Budi me beba, u pola 6 sam je stavila lezati k sebi.
Dobivam batine jer nisam u stanju dici se.
Mijenjam pelenicu drhtavim rukama, stavljam je u krevetic da slozim krevet.

Koordinacija nula bodova, fokus na 300.
Treba mi 10 pokusaja da slozim deku.

Pijem akineton i ostatak vesele druzine prije dorucka.
Sjedam na pod i cekam...

Koordinacija se polako vraca, a beba je gladna.
Prisilim se dici s poda. Slazem joj dorucak.
Pa sebi kavu. Pa prokuhavam vodu.
Osjecam kako se vracam u zivot.

Pomazem mami cistiti grah, kuham kasicu za bebu.
Opet pelenica, hranjenje, uspavljivanje...
Kuham grah dok promatram kako spava.

Ljuta sam nekad na sebe. Kad me terapija svlada toliko da se jedva brinem o njoj. Cupam zadnje atome snage za nocna hranjenja, danju to kompenziram kavom.

Bilo je par dana kad slucajno nisam uzela terapiju.
Tad sam shvatila koliko me zapravo usporava.
A znam da moram, znam...


10:58 | Komentari (10) | Print | ^ |

utorak, 20.07.2021.

Mijenjati svijet

Ne zelim mijenjati svijet. Eto.
Stvari idu svojim tokom i bez mene.
Neke dobro, neke krivo.
Ali onaj dio mene koji vjeruje u ravnotezu
Dobro zna da tako i mora biti.

Mora jer... Tako smo odabrali.
Na kraju je uvijek nas izbor.

Ne vjerujem u sudbinu kao takvu.
Vjerujem da svatko sebe osudi
I da jedino sebe moze spasiti.
Samo djela pojedinca micu krakove vage
Prema visinama neba ili najdubljem dnu.

Mogu biti odgovorna samo za to
Sto i sama stavim kad se vaze moje srce.

Ne mogu mijenjati svijet. Ni ne zelim.
Mozda bi svemir bio gori uz moje uplitanje.
Moje ispravno mozda je krivo,
I moje dobro mozda moze nanijeti bol.
Zato necu mijenjati svijet. Nikad.

Samo svoj mali komadic svemira. Mikrokozmos.
U kojem se sve uvijek izjednaci.
Suza za osmijeh. Radost za bol.


13:43 | Komentari (12) | Print | ^ |

nedjelja, 18.07.2021.

Trivijalno

Imam ruznu naviku padati na sitnicama.
Nikad kad se radi o velikim stvarima.
Kad se oko mene pocne sve urusavati,
Palim brzo mod za prezivljavanje.
Adrenalin kola. Nadfunkcioniram.

Ali onda se dogodi taj kamencic na putu,
Ne spazim ga na vrijeme, spotaknem se.

Nespretna sam i ponekad ne vidim detalje
U stalnom pokusaju da sagledam siru sliku.

Cudno je to kako me na kraju izvuku sitnice.
Nikad velike stvari. Zraka sunca, dasak vjetra.
Dotad neznani miris. Osmijeh mog djeteta.
Zagrljaj voljenog. Nas troje u lijeno nedjeljno jutro.
Dragocjene sitnice, nekom trivijalne, meni prevazne.


10:36 | Komentari (11) | Print | ^ |

petak, 16.07.2021.

Strah od smrti

Imam listu stvari kojih se bojim. Mislim da se bojim s pravom. Bojim se za svoje Voljene. Da imam tu mogucnost, maknula bih mogucnost da ih boli i da nisu dobro. Bojim se nemoci, da cu jednog dana morati ovisiti o nekome. Bojim se da ce mi se stanje drasticno pogorsati. Panicno se bojim praznine, jer je ona znak da stvari idu krivo. Bojim se gubitka kontrole, jer me ponekad drzi samo brutalna disciplina.

Ali smrti me nije strah?

Ne kao takve. Ne bojim se prestati postojati, postojao je dugi niz godina kada sam to i tiho prizeljkivala. Nije me strah da cu se jednog dana ugasiti, vidim to kao prirodni i zapravo logicni proces.

Nikad zapravo nisam htjela zivot vjecni.

Cak ni u vjernickim fazama. Ako je Nebo milostivo, dopustit ce da se jednog dana samo ugasim, nestanem, prestanem postojati u bilo kojem obliku.

Ali sad jos nije vrijeme za to.

Imam osjecaj da sam jos tu, nakon svega, s razlogom. Koliko god taj razlog bio meni tajanstven. Imam i sebicnih motiva, zelim gledati Malecku kako staje na svoje noge i podupirati je putem. Zelim jos neko vrijeme s Voljenim. Nakon toga... Ionako je svejedno.

Dugo sam mislila da imam dvije moguce sudbine.

Ili cu se ugasiti, ili izgorjeti. Obje su danas jednako vjerojatne. Ponekad osjecam taj osjecaj izgaranja, u visokim okretajima, u hiper stanju. Cesto osjecam i gasenje, tiho klonuce u mraku.

Ali jos sam tu.

Jos sam tu i disem. I od svojeg vremena, koliko god to bilo, ucinit cu najbolje. Svaki trenutak koji imam, dragocjen je i vrijedan zivljenja. U banalnim sitnicama pronalazim ljepotu. Zivim. I nije me strah.


20:31 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 15.07.2021.

Prva hospitalizacija

Pricam danas sa sestrom. Pita me gdje je najbolje da ide mlado bice od jedva sesnaest godina sa simptomima bolesti nalik mojima. Objasnjavam joj opcije. Po recenom, tom mladom bicu trebat ce hospitalizacija.

Sad, tko je ikad bio hospitaliziran, zna da su prvi dani cisti horor. Na promatranju si, dijelis sobu sa 7 ili 8 teskih slucajeva. Zbunjen si, uplasen, ne spavas. Cesto netko vristi iz cista mira. Cesto netko bude vezan. Samoozljedjivanje i ozljedjivanje drugih se redovito dogadja. Kao i slucajevi pokusaja ili uspjelih suicida.

Ne sjecam se odredjenih djelova svoje prve hospitalizacije. Samo u tragovima. Belgijanke koja je dosla jedne noci vezana, vikala je do zore. Onda one poremecene zene koja mi je pokusala ukrasti mobitel, i onda mi izgrizla punjac. Hladnoce bolnickog odjela. Mucnine zbog puno lijekova. Nepostojece privatnosti.

Ali ja sam to prosla zaogrnuvsi se u boje, zaogrnuvsi se u svijet koji vanjski mrak nije mogao taknuti. Imala sam dovoljno svojeg unutrasnjeg mraka.

Kad sam dosla na otvoreni odjel, prodisala sam. I dalje je to tesko mjesto, ali barem se moze ici na radnu terapiju (isla sam na dvije dnevno) ili prosetati bolnickim krugom. Od ljudi koji su bili skloni napadati druge sam bila sigurna. Naime, treci dan otkako sam stigla na otvoreni vec sam kartala belu s ekipom koja je bila u ratu i vecinom se lijecila od PTSPa. Otad sam bila nedodirljiva potencijalnim nasilnicima.

Onda sam nasla i ekipu mrvicu stariju od sebe. Druzili smo se i pretvarali da uopce nismo u bolnici. Neki od njih su bili i umjetnici, tako da smo imali zajednicki nazivnik. Tu je bila i jedna osoba koja ce kasnije postati velik dio mog zivota i koju cu i danas zvati iskrenim prijateljem.

Ogrnula sam se jos cvrsce u boje. U sebi sam bila dosta lose, izvana sam zracila sve moguce nijanse.
Stvarala sam intenzivno. Skice, ukrasne sitnice, slike, skulpture. Ako me ista drzalo, to je bilo stvaranje i clanovi mojeg malog veselog kruga. Grupne terapije su me deprimirale. Individualni razgovori frustrirali. Lijekovi uzrokovali stalne mucnine i vrtoglavice. Ali nisam odustajala.

Dva mjeseca nakon prijema preselili su me na Odjel 5. U usporedbi s ostalim odjelima, hotel. Mogla sam birati izmedju vise vrsta terapija (dobila sam i izvrsnu psihijatricu koja ce intenzivno raditi sa mnom i konacno napraviti plan lijecenja koji funkcionira). Jos mjesec dana cu provesti tamo prije otpusta. Sve u intenzivnom radu na sebi.

Nakon pustanja, trebalo je jos jedno bolnicko lijecenje da se dovedem u oblik u kojem sam sad. Uglavnom stabilna s odredjenim oscilacijama. Vratila sam se na fakultet. Diplomirala. Zaposlila se. Udala. Postala majka.

Zivim normalan zivot s nekoliko sitnih razlika. Jedna je da uzimam terapiju i javljam se psihijatrici. Druga je da imam oko za one koji su u problemu. Kao nastavnica, znala sam odmah prepoznati dijete koje treba pomoc. I nikad me taj osjecaj nije iznevjerio.

Nikad nisam rekla da sam i ja nekoc trebala pomoc. Ne zato jer me bilo sram ili strah. Jednostavno, o tome rijetko pricam i to samo s ljudima kojima vjerujem. Bolno je to poglavlje kojega se nerado sjecam.

Je li mi lijecenje pomoglo? Svakako. Je li bilo tesko? Definitivno. Ali tu sam, jos se borim... I da. Ponosim se svojim sitnim pobjedama.


21:35 | Komentari (13) | Print | ^ |

ponedjeljak, 12.07.2021.

Vanserijski

Rodjena sam obiljezena tvornickom greskom. Sa tempiranom bombom na serotoninskom i dopaminskom sustavu. Bomba je pukla u mojim ranim dvadesetima. Jos sam puna otvorenih rana koje je ostavila.

Ali i... Rodjena sam s darom koji je dosao zamotan s prokletstvom. Darom da brzo savladavam sve sto zamislim. Osim psihicke stabilnosti s kojom se borim godinama.

Unatoc uvjerenju vecine ovdje, nisam krhka.
Ja sam stroj koji, kad funkcionira, nadfunkcionira.
Kad ne funkcionira, radi se o zescem raspadu sistema.

I nisam nesto posebna, samo sam vanserijska. Zbog te male, gotovo unikatne, tvornicke greske.

Da je zivot bio mrvicu laksi, mozda ne bih prosla svasta divnog sto jesam. Mozda ne bih voljela iste ljude i bila dio njihovog zivota. Mozda ne bi bilo moje Malecke.

Nisam se spremna odreci puno toga divnog zbog rizika da trajno upadnem u mrak.

Shvatila sam nesto. Svi ljudi do kojih mi je ikad bilo stalo bili su isti takvi. Ranjeni. Nepobijedjeni. I zbog njih mi je drago da sam to sto jesam. Imala sam priliku upoznati i voljeti doista neobicna stvorenja. Cudnovata i predivna. Vanserijska.


21:22 | Komentari (14) | Print | ^ |

Unutrasnja tisina

Nemam unutrasnji monolog. Mozda ga nijedna verzija mene nije imala. Iliti, ne pricam sama sa sobom. Ni u mislima.

Mogu razmisljati u slikama.
Mogu razmisljati u formulama.
Mogu razmisljati u pricama.
Ali sve to u unutrasnjoj tisini.

Mogu osjetiti misao kao teksturu.
Ili kao val koji me nosi.
Mogu osjetiti misao kao boju.

Ali ono u cemu sam mozda najbolja, rijeci, u meni su tihe. Tek kad imam tipkovnicu pred sobom one izadju i... Poprime oblik.

Dotad su negdje... U nekoj drugoj dimenziji koju sama ne mogu taknuti. Neizrecene.
Cesto nisam ni svjesna cega svega ima u meni dok nemam medij kojim bih to izrazila.

I kad dobijem taj medij, poligon na kojem mogu stvarati... Dogodi se svojevrsno cudo.

Sve te tisine u meni razliju se po bijelini papira. Ili zaslona. I postanem svjesna da nisam samo praznina, tisina i mrak... Nego bice koje stvara da bi samo moglo osjecati.

I tako dotaknem tu drugu dimenziju u kojoj su moje neizrecene misli. Osoba bez unutrasnjeg glasa dobiva rijeci koje su joj toliko nedostajale.




15:59 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Arhiva >>