subota, 08.05.2021.

Osteceni

Mi nismo osteceni.
Nismo ni neokrznuti zivotom.
Godine sibanja u lice.
Godine borbe.
Izbrazdani oziljcima.
Ali mi... Mi nismo osteceni.

Neobicno je kako srce nadje put do srca.
Sretni ljudi ionako ne poznaju dobre price.
Nesvjesni boli i mraka, poznaju samo dane Sunca.

A tek u mraku shvatis sto je vrijedno,
A sto je sjajna, varljiva tricarija.

Dani Sunca nikad nikog nisu pripremili da doista bude Ratnik Svjetla.

Lijepo je gledati svijet nevinim ocima.
Sretni ljudi, znaju samo za spokoj,
Nesvjesni boli i mraka, poznaju samo dane Sunca.

Mi nismo osteceni.
Tek znamo trnovit put
Put koji vodi od duse do duse,
Od Izvora do Konca.
I spoznajemo Ljepotu,
Urezanu u dubine Mora Suza.


20:34 | Komentari (8) | Print | ^ |

petak, 07.05.2021.

U povodu Majcinog dana (Nevidljiv poziv)

Neke Majke donose djecu na svijet. Neke ih primaju u svoje narucje, napustene od onih koji su ih rodili.
Neke Majke zrtvuju sve ono sto su bile do tad da podignu svoje malo bice. Neke uz to bice pokusavaju uskladiti i karijeru. Nijedno od toga nije laksi put.

Ali sve Majke daju svoje srce i dusu, svaki atom sebe da bi to malecko ljudsko bice raslo. I bilo sretno.

Poziv Majke je najbolje obavljen kad je nevidljiv. Kad je dijete gotovo magijom veselo, nahranjeno, uredno. Kad lijepo raste. Istrazuje okolinu ocima bez straha. Jer zna da ga cuva Mama.

Jer... Kako vidjeti broj svih nocnih budjenja, promijenjenih pelenica, obrisanih suza i toplih zagrljaja?
Taj broj nije ni bitan. Jer je nista naspram ljubavi koju Majka osjeca za svoje dijete.

Majka nekad bude umorna. Nekad joj nedostaju ljudi i stvari iz zivota prije. Ali ne zali. Jer je Srce njenog Srca tu, kraj nje.

Svim Majkama, bioloskim ili ne, zelim sretan Majcin dan.
Nisam shvacala koliko zapravo mogu voljeti dok i sama nisam postala jedna od Vas.
Vjerujem da osjecate tu istu Ljubav na pogled svoje maleno (ili malo vece).
Zelim vam... Prije svega snage i strpljenja. Onda nesto vremena da napunite baterije kako god vama najvise odgovara. I najvise, osmijeha vaseg djeteta.


19:52 | Komentari (26) | Print | ^ |

četvrtak, 06.05.2021.

Umor

Vecer je i konacno hvatam nekoliko trenutaka da disem.
Sama. Gledam u zvijezde, napola sakrivene oblacima.
Palim cigaretu i dopustam si biti u ovom trenutku.
Duboko udisem. Prolazi jos jedan dan.

Sad sam oko godinu dana doma, a nikad nisam imala manje vremena za sebe. Cik pauze preko dana. Pola sata pod tusem navecer. I noc.

A noci znaju biti poprilicno cudne. Naime, terapija me brzo savlada i zaspim. Samo to nije normalan san. Konstantno sam u REMu, pricam u snu, pjevam u snu (prema navodima mojeg muza). Znam samo da se budim umornija nego sam zaspala.

Cesto dobijem izvjestaj sto sam sve izvodila nesvjesna. Znam da je to faza, no faza je koja me crpi previse. Preko dana mi smanjuje funkcionalnost, a to me smeta. Jos uvijek sam u stanju objasniti kompleksan kemijski racun (drzim instrukcije povremeno), ali nisam u stanju racunati u glavi. Cudo se dogadja kad dobijem papir u ruke.

Nadam se da je ovo faza, da ce proci skoro... Da cu skoro biti vise u trenutku, a manje u umoru. Gasim cigaretu. Trenutak prolazi, a mene ponovno hvata umor.


21:08 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 03.05.2021.

Kontakt

Nekako se zadnjih dana osjecam prisutnije.
Vremena nikad manje, umora nikad vise...
Glavobolja koja ne prestaje danima.
Ali tu sam. Otvorenih ociju i siroka pogleda.

Nekako se povezujem, sa sobom i drugima.
Usla sam u kontakt s vlastitom proslosti.
I budem ljuta. Budem ponekad i tuzna.
Ali pomirim se. Oprostim. Sebi i drugima.

Bol koju sam prosla, dijelom je moja krivnja.
Ali ne mogu je vjecno nositi u sebi.
Pustam je da me preplavi. Dozivim je.
A onda je saljem na dugo putovanje.

Tamo gdje vise nije vezana uz mene.
Nego postaje dio proslosti, zaborava.
Rane cijele, oziljci i dalje ostaju.
Nosim ih s ponosom. I dalje...

Sve sto sam prosla odjednom ima
I smisao i svrhu i cilj. Umjesto da zalujem
Nudim zagrljaj. Boljelo je. Proslo je.
I sad opet mogu voljeti iz dna srca.


17:25 | Komentari (11) | Print | ^ |

petak, 30.04.2021.

Mama

Budim se u 5. Zapravo, Ona me budi. Gladna je i hrana mora biti tu odmah. Nakon hranjenja odbija spavati.
Umorna sam. Boli me glava. Onaj oziljak na vratu neugodno zateze. Ipak, igram se s njom dok se ne primiri. U pola sedam dolazi muz iz nocne, u 7 se dizemo nas dvije. Igramo se i gledamo crtice.

U osam opet papica. Beba odbija bocicu. Hoce jesti kao velika cura. Baka preuzima bebu, a ja joj kuham kasicu od jabuke i sljive. Prokuhavam vodu i spremam caj.

Tek onda kuham kavu. U procesu gotovo spalim kosu i napravim poplavu u kuhinji.
Hranimo bebu kasicom i spremam je na drijemanje.
Dok spava, prokuhavam flasice i dudice. Kasnije ih trljam limunom i pazljivo isplahnem. Ruke su mi zbog limuna ispucale. Nema veze, bar je sudje cisto.

Pijem terapiju. Navlacim traperice na gumicu. Umjesto majice nosim gornji dio muzeve pidzame.
Cekam da se beba probudi.
Navuci cu one tenisice na cvjetice i ici cemo u setnju. Ja u gornjem dijelu muzeve pidzame i trapericama na gumicu, a ona, sita, naspavana i sredjena.

Moje najdraze malo bice. I njezina mama.


09:58 | Komentari (17) | Print | ^ |

srijeda, 28.04.2021.

U obranu nepostovanja

Nesto sam ovih dana razmisljala kako se sve vise forsira cistoca izrazavanja kad se radi o drugim kulturama, o manjinama svih vrsta, o vecinama koje na najmanju kritiku govore da su diskriminirane...
Uz to, kultura otkazivanja je postala jako in.
Politicka korektnost u uber verziji.

Gledam i pitam se... Gdje je nestalo zdravo nepostovanje?
Onaj bunt koji potice na promisljanje i pozitivne promjene?
Nestao iz straha od sveopceg nabacivanja drvlja i kamenja.

Smisljaju se lijepi nazivi, prihvatljivi nazivi, svi znamo da je celofan, ali hej, izgleda bas slatko. Iskreno, osjecam lagano gadjenje. Koliko god izbjegavala konflikte.

Zovimo stvari pravim imenom, tek tada cemo mozda nauciti istinski postovati. Znati svu tezinu neprikladnih i nepozeljnih imena. Teskih. Opterecenih proslosti. Opterecenih bojom. Opterecenih nacinom na koji zazivaju svoje bogove. Opterecenih s kime dijele svoj krevet. Opterecenih invaliditetom, bolesti, dijagnozom.

Kao osoba s psihickom bolesti, ne zelim da mi se podilazi i dodvorava. Zelim prihvacanje vlastite realnosti. Kao i mnogi ljudi s kojima pricam i koji nose vlastiti teret.

Bilo bi lijepo da zivimo u ruzicastom svijetu. Ali nije tako. I bolje je. Tezina zivota mora imati svoj odraz u realnosti. Trebamo barem sansu da netko prizna da se borimo. Ne zelimo slatkocu i celofan.

Potpisuju,
Vasa omiljena ludjakinja i njeno veselo drustvo


20:21 | Komentari (17) | Print | ^ |

utorak, 27.04.2021.

Velikih 15 i jos vecih 2

Tu sam 15 godina. Biljezila svoje male zapise o Ljubavi.
O svjetlu i tami. Borbi.
Na danasnji dan prije 15 godina otvorila sam ovaj blog. Povremeno ga napustala. Vracala se.
U (nadam se) boljoj verziji sebe.
Nisam ocekivala da cu tako dugo biti tu.
Ali jesam. I jos sam tu.
Tu sam... Jos biljezim svoje male zapise.
Kratke crtice iz svakodnevice.

U pauzama izmedju zapisa dogadja se zivot.

Pa cu zato i podijeliti jednu veliku stvar koja se dogodila isto na danasnji dan.
Na danasnji dan, prije dvije godine moj muz i ja smo izmijenili zavjete. I tako sam i sluzbeno postala Njegova.
Imamo svojih uspona i padova, ali on je uvijek moj topao zagrljaj, moja ljubav i moj najbolji prijatelj.
Iz nase ljubavi izrasla je nasa sestomjesecna Malecka, nase malo srce. Oni su moja obitelj, razlog zasto se budim ujutro, zasto kad mi je i najteze prezivim dan.

Znam da citas, Mazac. Neka ti je sretan nas dan... Jedan od puno koji slijede.


08:27 | Komentari (27) | Print | ^ |

utorak, 20.04.2021.

Nasumicno (Trazenje posla)

Prosla je godina dana otkako sam doma. U izolaciji. Malecka je prosla 6 mjeseci i ozdravila sad od virozice. U meni se gomila nemir.

Kuham joj hranicu dok je ona u setnji s bakom. Usput gledam poslove. Nazalost, na vecinu mojih molbi nisam dobila ni odgovor.

Stvar je u tome da se stalno moram necim zaokupljati da bih izbjegla padanje u mracna stanja. Obozavam svoje dijete i muza. Ali nisam dizajnirana da budem kucanica.

Tako da vec neko vrijeme gledam i listam i pisem molbe. U skolama nikog novog ne primaju, za vecinu poslova ovdje sam prekvalificirana, Zagreb mi je daleko (3 sata putovanja dnevno jos ne dolaze u obzir).

I tako iz dana u dan. Nadam se skorom pronalazenju neceg... Ne mora biti ni struka.


16:07 | Komentari (22) | Print | ^ |

ponedjeljak, 19.04.2021.

Sinusoida

Kratak opis mojeg raspolozenja. Ima dana koji prodju u savrsenom redu. Ima dana koji su uzasno teski. I sve ono izmedju. Usponi, padovi, ponovno usponi...

Zapravo nije ni neobicno. Moje dvije dijagnoze bore se za prevlast. Ceznem za mirom. Vec predugo.

Dugo sam mislila da se vrtim u krug, dozivljavam stalno isto. Onda sam shvatila da se zapravo odmicem.
Od svega sto sam bila samo koji trenutak prije.

Usponi postaju strmiji, padovi ostriji. Ali ipak ustrajem. Penjem se, padam. Otresem prasinu sa sebe. Ponovno se penjem.

Lijekovi koje trosim trebali bi smanjiti te oscilacije. I smanjuju ih do mjere da su izdrzive. Da me ne rastrgaju u komadice. Znam, borba je na meni.


17:33 | Komentari (11) | Print | ^ |

petak, 16.04.2021.

Oziljak

Mjesec je nocas oblika oziljka na mojoj lijevoj ruci.
Savrsen srp.
Ne sjecam se kad sam ga dobila, kao da sam oduvijek obiljezena znakom Mjeseca.
Neobicne su ove zadnje noci.
Gotovo stalno sanjam dok uhvatim priliku za spavanje.
Snovi su neobicni... Osjecam kako se komesa nesto duboko u meni. Zakopano.
Budi se i... Ne znam je li to dobro ili lose.

Pokusavam procitati pricu o sebi. Urezanu u vlastitu kozu.

Zapravo imam cijelu galeriju oziljaka po sebi.
Onaj preko lijeve strane vrata, koji je definirao moje odrastanje. Kirurski rez, danas izgleda kao blijeda linija.
Ali tinejdzerskoj verziji mene izgledao je... Poput urusenog samopouzdanja. Poput svijesti o vlastitoj smrtnosti.

U galeriji imam i nekoliko njih iz djecjih igara. Linija od koljena do gleznja. Zubci u lijevom zglobu. Temeljito skresana koljena.
Imam i nekoliko od kemijskih opeklina, pegle, pecnice.
Sto mogu reci, nisam najspretnija osoba.

Kao da na svojoj kozi imam pisanu pricu. Razlog je to zasto ne trebam tetovaze. Moja koza govori price o borbi, o radostima i tugama. O boli i... Cijeljenju te boli.

I drago mi je da je tako, kad sve zbrojim i oduzmem. Imam stalan podsjetnik da sam bila, da sam zivjela, radovala se i plakala. Imam iscrtanu mapu vlastitog zivota, od ranih dana do danas.


20:46 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Arhiva >>