Miris Čežnje

21.10.2020., srijeda

Novi život

Moje maleno će uskoro navršiti dva tjedna. Uhodavamo se u ritam. Upoznajemo se.
Gledam je i mislim si da je najljepša beba na svijetu. I najvoljenija.

Sad spava tu kraj mene, maše ručicama u snu. Na malim usnama poluosmijeh.
Dok se nasmiješi, znam da bih sve ponovila. Zbog nje.

Zbog nje je sve do sad što sam prošla, vrijedilo.
I oni najteži trenutci. Kao da je sve odjednom dobilo smisao.

-------------------------------------------

Znam da nisam pisala dugo. Nikako da napišem nešto dostojno te ljubavi.
Dobro sam. Bio je poprilično težak porod, indukcija i drip.
Bilo me strah. Mislim da će me uvijek biti strah za nju.

Ali rodila se zdrava i jaka. S bistrim, plavim očima.
Crnom, nježnom kosicom. Najmekšom kožom.

Kratko rečeno, rođena je savršena.

--------------------------------------------

Budući da se sad moram posvetiti svojoj maloj ljubavi, nešto ću rjeđe biti tu.

Hvala svima na čestitkama i ukazanoj ljubavi.

Vole vas,
Nas Dvije
- 08:56 - Komentari (27) - Isprintaj - #

01.10.2020., četvrtak

Novi tonovi u starim pjesmama

Nekako me začudi kad prvi put čujem neki novi ton u pjesmi koju sam valjda slušala bezbroj puta.
Neku novu nijansu u dobro poznatim slikama.
Neki novi osjećaj u dobro poznatom srcu.

Valjda sam mislila da imam potpunu mapu. Da poznajem svaki kutak...
Da se sad nikako ne mogu izgubiti.
A onda se izgubim. Opijena.

Vidim nešto novo, divno, začuđujuće. I bude baš kao prvi put...
Kao da prvi put otvaram oči. Kao da prvi put čujem zvuk.
Kao da prvi put osjećam...

Toliko toga starog sam htjela ostaviti iza sebe. Zakopati duboko u prošlost...
Sad shvaćam... Nisam bila spremna vidjeti ljepotu.
Osjetiti taj ton. Obojati nijansu. Osjećati punim srcem.

Želim ostati ovako zadivljena. Začuđena.
Očiju punih čuda... Kad vidim, čujem i osjetim...
Neke nove tonove u starim pjesmama.
- 10:22 - Komentari (29) - Isprintaj - #

30.09.2020., srijeda

Trag

Uhvatim se tu i tamo u mislima na ljude koji su u mom životu ostavili trag.
Bili oni tu još prisutni ili ne. Prisutni su u meni. Svjesna sam toga.
Nosim u sebi urezane zajedničke priče. Zajedničku povijest...

Neke od njih susretala sam na raskrižjima. Da mi pokažu put...
Nekima od njih sam ja bila putokaz. U zajedničkom mraku.
Na putu prema Svjetlu. Na putu prema nečem boljem.

Uhvatim se tu i tamo i osvrnem na draga lica. Lijepe riječi.
One druge i ne pamtim. Na zagrljaje prijateljstva.
Na davno prošle ljubavi. I osjećam sreću. Zahvalnost.

Pitam se nekad kakav trag sam ostavila iza sebe.
Koje riječi i koje trenutke sam urezala? Možda iza mene bude
Tek osmijeh. Od srca i iskren... Kao naš zajednički trag.
- 16:50 - Komentari (20) - Isprintaj - #

23.09.2020., srijeda

Uklapanje u (non)konformizmu

Više od polovice života trudila sam se biti drukčija. Čak i među Drukčijima.
Doduše, uvijek sam vješto zadovoljavala forme tek toliko da me ljudi ne gledaju sa sumnjom u očima.
Bilo mi je jasno da ne dijelim njihove stavove, uvjerenja, snove... Ali uvijek sam ih mogla razumjeti.
U redu je osjećati se sigurno u masi. Sve dok se u njoj ne počneš utapati.

Isto tako, preko polovice života nisam imala ono toplo i sigurno "Mi".
Čak ni unutar vlastite obitelji. U pitanju je bilo jednostavno previše razlika.
Uvijek sam ih bila bolno svjesna. Odrasla sam kao generalno nedruštveno dijete.

Ipak, nikad nisam imala neke velike predrasude prema onima koji su se uklapali.
Možda mrvičak doze čežnje prema onome što Oni imaju.

Prihvaćanje. Sigurnost. Druženje. Dijeljenje. Toplinu.

Bojim se da sam vidjela samo pozitivne strane bivanja u masi.
S vremenom sam shvatila da je sasvim u redu biti samotan.

Sve dok se radi o vlastitom odabiru. Sve dok je to samovanje smisleno.
S odmakom od više od desetljeća vidim da su neke stvari bile ispravne.
U samoći sam brusila karakter. Stvarala vlastite stavove. Postajala jača.

I tek kad sam za to bila spremna, počela sam stvarati vlastito sigurno "Mi".
Imam neobičnu sposobnost da privlačim sve one sličnog životnog puta.
Mrvicu pomaknute. Mrvicu svinute. Ali neslomljene. Sad stvaram i svoju drukčiju obitelj.
Ono što mislim učiti vlastitu djecu je da je u redu ne uklapati se. I da je u redu činiti to isto.
- 10:02 - Komentari (33) - Isprintaj - #

21.09.2020., ponedjeljak

Znanstvena (ne)pismenost

Ovih dana se ne javljam baš, no ne znači to da vas ne pratim. Samo se ne ostavljam trag iza sebe.
Mislila sam da nemam ništa za reći pametnog. Ipak, ima jedna stvar koju sam uočila. Daleko je raširenija na različitim portalima s vijestima i u svakodnevici.
Mi smo jednostavno stručnjaci za sve. Istog trena kad se neka tema otvori, nama je sve jasno... Kao.

U određena područja po običaju ne ulazim jer znam da o njima znam premalo. Ili kad već moram, istražim temu.
Pokušavam shvatiti problem s više strana. Moje mišljenje nema veću težinu od hladnih činjenica.

Jedna stvar koju učim obično svoje učenike je to da ne moraju biti znanstvenici da usvoje znanstvenu perspektivu.
Dosta rano ih učim skepsi. Kako provjeriti činjenice. Obožavam kad sumnjaju u neprovjereno, pa makar to neprovjereno došlo od mene.
Dobijete tako tinejdžere spremne za suvislu raspravu. Čak i u razredima u kojima ostali tvrde da ta djeca ne znaju misliti svojom glavom.

Sad sam nekoliko mjeseci doma... I što vidim kad čitam vijesti (i posebno komentare ispod vijesti)?
Odrasle, zrele ljude koji nisu u stanju ni osnove neke pojave pojmiti, ali glavno da o njoj "znaju sve".
Korona virus posebno popularna tema. Nije jedina koja mi digne ionako nizak tlak. (Hvala im na tome.)

Načuli svašta, pa pišu i rade svašta što se ne može opisati kao odgovorno ophođenje/djelovanje.
Ne, ne morate znati čitati znanstvene radove. Ne može odmoći, ali doista ne morate.
Samo razmislite je li informacija do koje ste došli prolazi osnovni logički filter.

Znam da je to nekad teško. Posebno s ovakvom pojavom koja je nova i o kojoj i stručni ljudi znaju malo.
Dobivamo svakakve kontradiktorne informacije svakog dana. Ali to nije nešto neočekivano.

Sagledajte informacije koje ste dobili iz više kuteva. Razmislite jesu li korisne ili zlonamjerne.
Pogledajte kako ih komentiraju ljudi koji od vas u tom polju znaju više.
Pokušajte sagledati podatke iza svega. Obično oni odaju puno. Sumnjajte. Istražujte.

Ne morate biti znanstvenici da biste bili znanstveno pismeni.

- 16:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #

20.09.2020., nedjelja

20.9.2020.

Shvatila sam da se opet zatvaram. Interakcije s ljudima me sve više umaraju.
Valjda i to treba nekad. Znam, obećala sam da ću zvati. Ali nekako mi nije do razgovora.

Možda očekujem previše. Ili premalo. Nikako da pogodim pravu mjeru.

Otvaram oči. Još sam tu. Nakon noći neobičnih snova iz kojih se ne mogu probuditi.
Palim cigaretu. Uvijek palim cigaretu nakon buđenja.

Osjećam se neobično. Ni na nebu, ni na zemlji. A ni između. Daleko, van svega.

Pokušavam se donekle izbalansirati zbog tog malog života koji uskoro dolazi na svijet.
Nekad više, nekad manje uspješno. Iako, prilično vješto to radim.

I sve nekako bude u redu. Mirno. Osim umora koji me obavija.
- 10:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

14.09.2020., ponedjeljak

Alternativno

Ovih dana gotovo pa smo zatrpani svačim alternativnim.
Od alternativne medicine, preko alternativne znanosti pa sve do alternativnih činjenica i alternativnih života, ako baš hoćete u te ekstreme.
Nisam osoba od alternativnog, zapravo sam s vremenom postala konvencionalna do bola.
Nije samo stvar skepse. Prije ovog života živjela sam u tom alternativnom ekstremu.

Nisam osoba od alternativnog jer sam shvatila da nisam osoba od lakih rješenja.
Ima to svojih draži, priznajem. I dogodi se tu i tamo da nešto iz alternativnog prijeđe u konvencionalno.
Međutim, takvi slučajevi su iznimno rijetki, koliko god da se činilo suprotno.
Čisto statistički gledano.

Možda je stvar da sam s vremenom prestala vjerovati u čuda.
Čim mi neka tvrdnja zvuči fantastičnije, to ću je prije početi razlagati na jednostavne, objašnjive korake.
Ako samo jedan od njih ne "drži vodu", znam da je tu nešto sumnjivo.
Onda još razlažem... I obično pronađem još rupa.

Shvaćam privlačnost alternativnog. Naši preci su bili skloni magijskim uvjerenjima.
Lijepo je. Često elegantno. I obično lako za prihvatiti.
Djeluje na onaj dio nas koji vjeruje u čuda. A svatko od nas vjeruje, u određenoj mjeri.
Ipak, u jednom trenutku moramo odrasti. Shvatiti da svijet nije uvijek lagan.

I da se čuda događaju samo ako se mi aktivno potrudimo da se dese.
U kojem god da to obliku bilo. A i... Naučila sam jednu stvar još.
Stvarnost je okrutna. Ali je puna toliko stvari nevjerojatnijih i divnijih, izazovnijih nego bilo koja bajka bilo kog "gurua".
Otvorimo samo oči, srce i um. Budimo znatiželjni, ali oprezni. To je jedini način za spoznati svijet oko nas.

- 08:32 - Komentari (33) - Isprintaj - #

11.09.2020., petak

Biram (Slobodna volja)

Znam da me nema baš puno na blogu... Zadnji tjedni trudnoće mi lagano crpe energiju.
Zato se ispričavam na rijetkim javljanjima i kratkim komentarima kad vas posjetim :)

Razmišljam nešto ovih dana o konceptu slobodne volje. Odnosno, koliko možemo napraviti u okviru onog što nam je zadano.
A već po rođenju zadano nam je puno parametara. Čak, puno prije toga...
Sama vrsta u kojoj smo rođeni... Nosimo dosta evolucijskog tereta. Zapisanog u našem genetskom kodu.
Još nismo razriješili neka ključna pitanja sami sa sobom, kao ljudima.
Zatim, individualne biološke razlike. Svatko od nas je rođen s jedinstvenim setom blagoslova i prokletstava.
Okolina u kojoj smo rođeni diktirat će kako će se te razlike iskazati u našem životu.
Kultura, obitelj, rasa i vjera, obrazovanje, socioekonomski status...
Jednadžba s previše varijabli da se uopće opiše jednostavnim matematičkim izrazom.

Gdje smo tu mi? Gdje je slobodna volja?
Ipak, ne vjerujem da smo sasvim sputani. Vjerujem da ipak biramo.
Zašto?

Zato što možemo iz istih varijabli napraviti i najbolje i najgore.
U prilog nečega i nečemu unatoč.
Možemo odabrati biti bolji. Pa makar u sitnicama.
A ako možemo napraviti barem taj jedan mali korak, možemo i idući...
I idući... I idući... Dok ne shvatimo da smo sami gospodari svoje sudbine.

Ponekad karte koje su nam podijeljene u startu nisu naklonjene nama.
Što ne znači da moramo odmah predati igru.
Čak, možemo izvući najbolje iz nje.
I najbolje iz sebe.

Stvar je samo u tome da ne jadikujemo nad sobom i svojim životom.
Predajemo se toku koji nas vodi u propast samo zato jer je to lakši put.
Jer tako zahtijeva inercija.
Trebamo se samo osvjestiti da ključnu ulogu u vlastitom životu imamo mi sami.
Ne naša genetika. Ne naše okruženje. Mi sami.

Velika je to odgovornost. Priznati da si sam kriv/a.
Ali jesi. Ti biraš. Ja biram. Svi biramo.
Idemo danas izabrati biti mrvicu bolji.

- 15:35 - Komentari (17) - Isprintaj - #

01.09.2020., utorak

Ovo. Sad. (Druge šanse)

Budim se iz neobičnog sna. Nekako drukčije funkcioniram otkad čekamo dijete.
Smirenija sam. Imam i dalje svakakvih fluktuacija u raspoloženjima, ali kao da ih uspješnije kontroliram.
Znam da više ne odgovaram samo za sebe. Tako da je privremeno ugašen onaj autodestruktivni dio...

Nekako sam više u trenutku. Ne mučim samu sebe s tim što je moglo biti, a nije.
Ili što je bilo, a nije mi donijelo apsolutno ništa dobrog. Prelazim preko toga.
Žaljenje polako postaje pojam koji mi je suvišan.

Svjesna sam da imam samo Ovo. I Sad. I sretna sam s tim.
Ne pomirena. Jer neke stvari su doista ispale bolje od očekivanog.
Imam jedan život unutar kojeg sam živjela nekoliko života.

Nekoliko inkarnacija sebe. Svaka je imala svoje prednosti i slabosti.
I svoje brige, snove i ljubavi. Imala sam puno drugih šansi.
Sad kad bolje pogledam, svaku sam iskoristila do maksimuma.

Upravo da dođem u stanje Ovog i Sad. Da jednostavno jesam.
Da jednostavno volim. Lišena većine tereta iz prošlosti.
Dio ću zauvijek nositi u sebi i na sebi. Nema veze.

Čini mi se nezahvalno tražiti više. Tražiti Apsolutno. Savršeno.
Čini mi se nezahvalno tražiti drugu šansu, iza ovog Života.
Moja je odgovornost napraviti najbolje. U Ovom. I u Sad.

- 14:23 - Komentari (24) - Isprintaj - #

30.08.2020., nedjelja

Dodir

Osoba sam koja je prakticirala socijalnu distancu dok to još nije bilo "in".
Uglavnom, od ljudi kojima ne vjerujem ne želim fizički kontakt.
(Nije da uopće želim ikakvi kontakt, ali to je druga priča.
Prije nekoliko godina sam tek naučila održavati kontakt očima.)
Svodim sve to na minimum, jako efikasno i uspješno.

Ipak, osoba sam koja treba jako puno kontakta.
S osobama koje su za to odabrane.

Moj sadašnji muž je zapravo bio iznenađen glede nekih stvari.
Jedna od njih je bila ta koliko dodira meni zapravo treba.
Volim mu se stisnuti i mirovati u zagrljaju... Bez riječi.
Većinu noći zaspimo držeći se za ruke u mraku.
Nikad se ne buni na to... Mislim da se naviknuo.

Ima nešto u tome da se neke stvari dijele samo s voljenima.
Da se ne rasipaju. Ostaju za one koji to zaslužuju.

Lijepo je nakon bura vratiti se u zagrljaj koji smatraš domom.
Na toplo i sigurno. Gdje znam da me nikakva oluja
Ne može taknuti... I tako se uvijek iznova vraćam...



- 15:57 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2020  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31