Miris Čežnje

četvrtak, 05.12.2019.

Jednadžbe

Znanost je univerzalni jezik. Ne vjerujete?

Moja djeca često ne vjeruju. Onda ih naučim kako čitati jednadžbe.
Onda shvate da se čitaju isto na svim jezicima svijeta.
Onda ih naučim kako da ih balansiraju. Pišu univerzalne rečenice.

Danas su to bili zakoni termodinamike, drugi razred.
Pričali smo o entalpiji i entropiji. O zakonu o očuvanju energije.
Odrasle te stvari malo plaše. Kakva termodinamika.

Djeca gledaju na to širom otvorenih očiju.
Zamišljaju kako se čestice kaotičnije gibaju porastom temperature.
Zamišljaju savršenu kristalnu tvar na nula kelvina.
Zamišljaju energiju koja je neuništiva.

Čovjek bez mašte ne može biti znanstvenik.
Ali ni čovjek bez discipline.

Jer, nešto tako čudesno svesti na nekoliko jednadžbi?
Hladnih slova na papiru.

Pustiti maštu postrani i vidjeti što kažu brojke.
Napraviti eksperiment, ne oslanjati se na očekivanja.

Znanost je nešto gotovo okrutno.

Daje savršeni poligon da imaginacija u njemu radi magiju.
A onda traži da se najljepše ideje odbace jer brojke ne funkcioniraju.

Ali ja je svejedno volim. Kao i brojni moji kolege.
Zato jer iz nje učim. I zato jer pomoću nje mogu poučavati.

Jednadžba uvijek mora biti balansirana.
Prvo što sam ja naučila.
Jedna od prvih stvari što učim svoju djecu.

05.12.2019. u 17:32 • 21 KomentaraPrint#

utorak, 03.12.2019.

3.12.2019.

Skoro sam zakasnila na posao. Probudila sam se na vrijeme, spakirala se.
Imala probleme s autom, ali budući da se navikavam još na njega, ništa čudnog.
Kratka vožnjica u gustoj magli. Osjeća se zima u zraku, prvi minusi u zraku...
Dolazim pred školu i palim cigaretu. Čudno je biti tu opet.
Osjećam se prirodno, ali sasvim neobično.
Kao da osjećam da imam još samo nekoliko mjeseci ondje.
A tako nekako i je. Zamjena mi završava u lipnju.

----------------------------------------------

Djeca me danas oduševljavaju. Neki od njih su učili za vrijeme praznika.
Radim satove ponavljanja za sve razrede i neki pritom postižu odlične rezultate.
Shvaćam da će mi nedostajati. I oni. I škola. Jer je to moja škola.
Prije 12 godina napustila sam je kao maturantica.
Nekoliko godina kasnije, vratila sam se, kao nastavnica.

Neobičan je osjećaj da su ti tvoji bivši nastavnici sada kolege.
Osjećaj na koji se nikada nisam do kraja priviknula.
S njima se držim distancirano. Nije da imam bliskih kolega.
Pauze provodim van škole čisto zato jer moram disati.
Odšaltati se od sata. Pod kratkim odmorima pušim vani.
Pod velikim odmorima pijem kavu u uobičajenom kafiću.

-------------------------------------------

Advent se osjeća u gradu. Sve je okićeno, praznično.
Ljudima su čak i koraci sporiji, iako je hladno.
Promatram ih na putu iz kafića do škole.
Osobno se trudim biti nevidljiva, iako me teško promašiti.
Volim biti anonimna. Vjerujem da sam izgubila dio anonimnosti odabirom profesije.
Ipak, mala je to žrtva. Ako uopće i je žrtva.

---------------------------------------------

I tako... Ostavljam sad malo razbacanih misli.
Veselim se sutrašnjem danu. Osjećam nadu.

03.12.2019. u 17:19 • 17 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.12.2019.

Mreža

Ne vjerujem u prošle živote. Skeptična sam po pitanju horoskopa.
Ne vjerujem u različite vradžbine i gatanja.
Ali iskreno vjerujem u postojanje mreže između sviju nas.

Vjerujem da je svaki od nas, jedno lice Svemira.
Način na koji se Svemir izražava.
Jedan ton u Kozmičkoj simfoniji.
Jedna nijansa u toj velebnoj slici.

Kad sam se naučila dovoljno znanosti, otkrila sam da svi potječemo iz istog.
Sva materija i energija jednom je bila zbijena u točku neopisive gustoće.
Da, i ono što će se jednom razviti da gradi nas same i ona najudaljenija galaksija koju promatramo teleskopima.

Svemir se rodio, razvijao. Zvijezde su se rađale, sjajile, umirale.
Iz njihovih srca nastali smo mi, utjelovljena svijest.
Iz jedne jedine stanice.

Put do nas bio je previše veličanstven da bismo ga mijenjali za iluzije.
Toliko puta smo bili na rubu nepostojanja da bi bilo žalosno ne slaviti to da jesmo.
Da postojimo. Dišemo. Mislimo. Osjećamo.

Jedno lice Svemira. Djeca Zvijezda.
Utjelovljena Svijest.

-----------------------------------------------

Danas me pitao Voljeni, vjerujem li da smo jedno.
Da sam ja on i da je on ja.

Nasmiješila sam se. Naravno da vjerujem.
Naše upoznavanje nije bilo pravo upoznavanje.
Nego prepoznavanje.

I ti si, znači, dio mene?
Sve prave ljude u svojem životu nisam upoznala.
Nego prepoznala. Na ključnim točkama života.
Smatram to darom Svemira osobno.

01.12.2019. u 17:09 • 18 KomentaraPrint#

Nedjelja/Prioriteti

Vrijeme je da si posložim prioritete.
Dugo vremena živjela sam s jednim ciljem: preživjeti.
Koristeći sva raspoloživa sredstva.
Postojali su dani koji su bili nemogući.
Kad nisam mogla više. Kad sam stajala u mraku.
Kad se praznina uvukla u mene.

Možda je to bio dio mojeg egocentrizma.
Borila sam se sama sa sobom.
I nisam vidjela da me i drugi trebaju.
Tu i tamo podijelila sam koji trenutak.
Nekome olakšala put.

Ali na svojem putu sam stajala sama.
Ovo otvaranje svijetu definitivno nije lako.
Poništavam godine samotnjaštva.
Čak i kad sam se udala, dijelila sam samo lijepo.
On često nije ni slutio kakve borbe su u tijeku.
Mislim da je vrijeme se to promijeni.

Otvaranje je teško, ali je sad na listi prioriteta.
Koliko god mi neobično bilo u početku.
Trudit ću se dijeliti više. Komadiće sebe.
Za početak. Trudit ću se komunicirati.
Iskreno i jasno. Riječ po riječ.

01.12.2019. u 11:13 • 21 KomentaraPrint#

subota, 30.11.2019.

Subota/Promišljanja

Zaspala sam unatoč pulsirajućoj glavobolji. Još negdje oko 21.
Oči su se samo sklopile i ugasila sam se.

Sanjam čudne snove. Ali ipak me ne plaše.
Budim se u 3 sata ujutro za prvu jutarnju.
Palim cigaretu. Sređujem misli.

Koliko god zadnji dani bili naporni, puno sam naučila.
Prvo, naučila sam da dostojanstvo nema cijenu.
Naučila sam da pridružiti se višem cilju nije loše.
Naučila sam stati. Ne srljati u neke zaključke.
I naučila sam da treba više paziti na voljene.

Ima nešto egocentrično u introvertiranosti.
Sami smo u svojim mislima, zatvoreni.
Ne puštamo druge dovoljno blizu...
Dovoljno blizu da nas promijene.

Možda sam ovih dana izgubila dio svojeg egocentrizma.
Prvo, pridružila sam se masi u ovom štrajku.
Mene je inače strah mase. Strah me da se izgubim.
U jednom rijetkom trenutku, osjetila sam zajedništvo.

Cijela ova situacija s Voljenim isto je otvorila oči.
Shvatila sam koliko se dragi ljudi brinu za mene.
I da se ja moram brinuti za njih barem jednako.
Ako ne i više. Jer to zaslužuju.

Rijetki su ljudi kojima otvoreno pokazujem ljubav.
Obično su to tihi i indirektni znakovi.
Htjela bih to promijeniti. Da znaju uvijek.
I da nikad ne zaborave.

Eto, ovo su zaključci noćnog sređivanja misli.
To su promjene koje se trenutno događaju.
Mali koraci... Uz puno truda.

30.11.2019. u 11:08 • 18 KomentaraPrint#

petak, 29.11.2019.

29.11.2019.

Sjedimo u čekaonici ispred kirurgije, On i ja.
Gotovo tri sata za jedan manji zahvat.
Njemu zapelo staklo u nogi, pred nekoliko mjeseci.
Nije ni shvatio dok oteklina nije počela rasti.
Došlo je vrijeme da se to izvadi.

Zaključujemo da smo možda trebali ponijeti sendviče.
I sokove. I kavu. Jer praktički kampiramo tamo.
Ljudi ulaze preko reda. Liječnici malo ulaze, malo izlaze.
U čekaonici dvadesetak ljudi, od kojih barem 10 čeka zahvat.

Naručeni smo u 12:00, dolazimo na red malo prije 15.
Zahvat prolazi dobro, ali njegova noga je još pod lokalnom.
Pokušavam manevrirati da budem oslonac za njegovih 120 kila.
Ali nisam ni ja mrvica. Mjerim gotovo 180 cm, kilažu neću priznati.

Nekako sam ga spakirala u auto, sad treba voziti.
Ne volim voziti kad sam pod stresom. Ipak, vozim.
Sigurno sam skoro skrivila barem dvije-tri saobračajke.
Dolazimo doma u komadu, On, ja i auto.

Osjećam nekakav neobičan umor zadnjih dana.
Slabo spavam. Puno pušim. Pijem puno kave.
Standardno. Dozvoljavam si tu malu dozu autodestrukcije.
Da bih mogla nešto konstruktivno. Graditi.

Osjećam da je vrijeme za nekakvu promjenu.
Bilo kakvu. Mislim da bih i prihvatila i da ide na gore.
Samo ne želim hibernirati. Skupljam snage.
Danas mi je On ipak bitniji od mojih turbulencija.

29.11.2019. u 16:48 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 28.11.2019.

NE

Budim se. Pijem kavu i pusim.
Spremam se. Uobicajeno jutro.

Zatim dolazim u skolu.
Zaokruzujem jedno veliko "Ne".
Ne za bahatost.
Ne za podcjenjivanje.
Ne za lose uvjete rada.
Ne, zbog svih onih koji se bore.
Ne, da nam bude bolje sutra.
Ne, da se dogode promjene.

Ne zaokruzujem financiju ili broj.
Zaokruzujem mogucnost da se pokrene nesto novo.
Zaokruzujem potencijal.

28.11.2019. u 09:50 • 16 KomentaraPrint#

srijeda, 27.11.2019.

Kaos

Moji dani zahtijevaju ogromnu količinu rutine. Gotovo svaka aktivnost je planirana u određeno vrijeme.
Vjerojatno mi se školska satnica zavukla pod kožu, ali počelo je i prije nje.
Istog trena kad sam se morala naučiti da mi koncentracija lijekova u krvi ne smije pasti.
Imam vrijeme u koje jedem. Imam vrijeme u kojem se tuširam.
Imam vrijeme u koje spavam i u koje se budim za prvu cigaretu.
Imam vrijeme za pripreme za školu. I imam vrijeme u koje pišem (u pauzama između svega).
Jedna, jedina iznimka je vrijeme s Njim. To vrijeme je neplanirano. Ostavljeno za nas.
Ako se samo trebamo držati u zagrljaju, grlit ćemo se, bez riječi.

Otkad traje ovaj štrajk, rutina mi je narušena. Radim i u privatnoj školi, tamo se odvija nastava redovno.
Pa mi dođe neobično da dva dana u tjednu ne moram raditi ništa. Unosi mi to kaos u rutinu.
A cijela situacija doista je kaos. Kao prirodoslovac, moram napomenuti da u svakom kaosu postoje uzorci.
Neizbježni su. Ne želim sad komentirati aktualnu političku situaciju. Ne postoje crni i bijeli akteri.
Ali ovo jest, u principu, partija šaha. Pitanje je tko će izvesti koji potez i tko će prvi matirati.

Ne smatram ovaj štrajk osobno, za razliku od većine prosvjetara. Lijepa stvar je bila zajedništvo.
Iskazivanje kreativnosti od strane pojedinaca. Moćne riječi. Možda u krivi cilj, ali svejedno jake.
Još jedna lijepa stvar, uzorak iz kaosa, jest potencijal. Postoji mogućnost da bude bačen uzalud.
Ali doista bih rado da iz ovog nastane promjena. Vrijeme je za promjene.
Puno mojih prijatelja otišlo je raditi van. Iz razloga što tu nisu vidjeli mogućnost napretka.
Jer je tu bitno tko su ti roditelji i koliko imaju na računu. Koga poznaju, a koga ne.

Želim vidjeti potencijal koji se usmjeruje u bolju budućnost. U pravedniju. Iskreniju.
Dosta mi je spinova i zakulisnih igrica. Zabadanja noževa u leđa uz osmijeh.
Ako promjena u društvu mora biti rođena u kaosu, neka tako bude.
Tako nekako je i sa mnom sad.
Ako promjena u meni mora biti rođena u kaosu, neka tako bude.

27.11.2019. u 18:17 • 28 KomentaraPrint#

Zelim krenuti dalje

Neki periodi zivota ostavili su traga na meni.
Ne samo oziljke, nego otvorene rane.
Naucila sam se ne vjerovati ljudima.

Izbjegavam daljnju trajnu stetu.
Na sve nacine koje znam. Ali ne skrivam se.
Ne zatvaram se vise u cahure nedodirljivosti.

Nisam osoba iz sjene i nikad necu biti.
Volim kad su stvari jasne. Misli dovrsene.
Bez "mozda" i " nekad". Trenutak je sad.

Ne skrivam nista. Nemam strasnih tajni.
Svaki pomak misli biljezim ovdje.
Svaki neobican ples osjecaja.

I od ovog mjesta krecem. U promjene.
U nesto drugo. Toplije, iskrenije.
Tek pocinjem zivjeti. Krecem dalje.

27.11.2019. u 09:39 • 20 KomentaraPrint#

utorak, 26.11.2019.

Vezana Ljubavi

U jednoj, mračnijoj fazi postavilo mi se jedno pitanje.
Na njega i dalje pokušavam dati odgovor.
Svaki dan iznova tražim rješenje.
Jednadžba je to s jednim rješenjem.
Jednim jedinim.

Pitala sam se zašto uopće postojim.
U vremenu kad ništa nije imalo smisla.
Živjela sam u općem kaosu.
Iscrpljena, nasukana na neke sive obale.
I tad sam došla do rješenja.

Živim zato jer volim.
Nikakav mrak ni praznina to ne mogu oduzeti.
Poništiti. Iskoristiti da me povuku dublje.
Mrak nikad nije bio imun na Ljubav.
Nije ni danas. Ni sutra neće biti.

Živim jer volim.
Nekad je to doslovce ta jedina nit
Koja me dovodi do izlaza iz labirinta.
Ja sam vezana Ljubavi.
I sve dok imam tu nit, neću biti izgubljena.

26.11.2019. u 13:39 • 19 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< prosinac, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 13 godina.
Uz povremene pauze.



Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------