28.02.2020., petak

28.2.2020.

Jutro me docekalo odmorniju nego proslih dana.
Ovih dana sam i prodisala opet. Spremam se za skolu dok u glavi prolazim plan za danas.
Trudit cu se odraditi maksimalno opusteno i bez forsiranja.

Napunila sam tridesetu za vikend. Veliki, okrugli rodjendan. Svidja mi se kako starim.
Osjecam da sustizem samu sebe. Ne zamaram se vise sa stvarima koje mislim da bih trebala, pustam da sve ide svojim tokom.

Kad sam bila u svojim dvadesetima, pogotovo ranim, nisam nikako bila sretna sama sa sobom.
Radila sam radikalne promjene samo da se maknem s mrtve tocke. Radila sam greske u koracima. Mozda je najbitnija stvar koju sam naucila prihvacanje. Ne postoji savrseno. U tome i jesu sve boje i ljepota u ovom kratkom vremenu koliko smo tu. Naci ono sto te usrecuje. Zadovoljstvo u malim stvarima.

Tu i tamo jave se duhovi iz proslosti. Vise me ne plase. Postoje strahovi koje nadrastes. Shvatis da nisu toliko veliki i strasni kako se cinilo. Prigrlis ih.

Mozda se to dogodilo sa mnom. Prihvatila sam i prigrlila ono s cim sam se uporno borila i gubila.
Osjecam neki tihi mir. Znam da mozda nece potrajati. I to prihvacam.
Srca sam puna nade. Disem. Zivim.

- 09:04 - Komentari (18) - Isprintaj - #

20.02.2020., četvrtak

20.2.2020.

Dan me dočekao umornu i ponovno u borbi za zrak.
Kratki napadaji koji su znali trajati par sekundi sad se razvlače u minute.
Dolaze sasvim nepredvidljivo. U jednom trenutku sam dobro, u drugom se gušim.

Iz kreveta odrađujem obaveze za školu. Sastavljam testove. Šaljem testove.
Bit ću naveliko dužna ljudima kad se vratim s bolovanja.

Svakog dana sam sve umornija. Loše spavam i snovi su mi čudni.
Budim se. Pokušavam doći do zraka. Dignem se. Ponovno se gušim.
Uglavnom, vjerujem da nije lijepo za gledanje i slušanje.
Ali je još manje za doživljavanje.

Lakše mi je nekako kad radim, a sad nisam u stanju raditi.
Znam da je to za mene opasno. Hodam na rubu depresije.

Toliko malo je potrebno da me prevali. Korak. Manje od koraka.
Nadam se do utorka oporaviti dovoljno da mogu raditi.
Nedostaje mi posao. Moja učionica. Labos. Disciplina. Rad.


- 18:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.02.2020., srijeda

Bolesna

Pokušavam pisati dok se borim za zrak.

Opet sam bolesna. Ili vučem jednu te istu boleštinu već neko vrijeme.
Prisiljena sam uzeti bolovanje. U utorak sam jedva dopuzala u školu, pa otišla prije 10.
Skoro sam se ugušila usred zbornice.

Doktorica kaže da je samo jako ružna viroza. Mirovanje, inhalacija, čaj.
Osjećam se slabo. Vrti mi se čim ustanem. Penjanje po stepenicama predstavlja izazov.

Zbog toga, uostalom, i nisam pisala. Tu sam i čitam i pratim.
Samo nemam energije da smislim neki razuman komentar.

Svašta se događa oko mene. Nekako se osjećam odcijepljeno od svega.
Možda sasvim i svjesno. Zamaraju me interakcije.
Namjerno ne odgovaram na poruke.

Istodobno, osjećam se nekako usamljeno.
Možda mi samo treba zagrljaj, bez riječi.

Trenutak... Da oživim. Vjerujem da će biti bolje kad ozdravim.
Mrzim ovaj prazan hod, a sve me prisiljava da usporim.

Toliko o tome. Javit ću se kad budem bolje.
Dotad, budite mi pozdravljeni.
- 18:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.02.2020., subota

Sjene

Gdje god krenem, sjene su uvijek blizu.
Samo korak udaljene? Nekad manje?
Jedan otkucaj srca? Jednu misao?
Ponekad se nalaze daleko bliže.

Ne mogu reći da me slijede.
One imaju neki svoj put.
Povremeno se ukrsti s mojim.
Povremeno dijelimo korak.

Nekad davno, bilo me strah.
Sve dok nisam shvatila jedno:
One će mi zauvijek biti suputnice.
Nikad me neće ostaviti samu.

Kad me ljudi ostave samu,
Kad mi se tragovi izgube,
Kad ostanem na hladnoći,
Sjene će uvijek pružati zagrljaj.
- 14:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

07.02.2020., petak

Slobodni dan

Prošli tjedan sam radila puno iznad norme. Odrađivala i svoje i nečije sate.
Negdje početkom tjedna mi je tijelo doslovce počelo vrištati da usporim.
Zato sam si danas dozvolila jedan slobodan dan.

Nisam shvaćala koliko sam zapravo umorna. A bila sam iscrpljena.
Trebao mi je jedan dan da ne mislim na ništa.
Da ne rješavam probleme. Da budem u praznom hodu.

Danas spavam većinu dana. Kasno sam se probudila.
Popila kavu. Počistila sobu koja je bila u kaosu.
Presvukla posteljinu. Složila onu hrpu odjeće s ladice u ormar.

Zatim sam ručala. Popila pivo. Opet zaspala.
Spavala sam mirno. Ne sjećam se snova. To je dobar znak.
Noćnih mora se uvijek sjetim i proganjaju me tokom dana.

Popila sam još kave. Učila malog susjeda engleski.
Da, i na slobodan dan nekako se bavim poučavanjem.
Mislim, radi se o osnovama osnova. Nekako ide.

Sad sam upalila malo glazbe. Danas malo blaža varijanta.
Indie. Otkrivam nove bendove. Foalsi su bili ugodno iznenađenje.
Prestajem razmišljati. Dišem. Jednostavno postojim.
- 18:23 - Komentari (20) - Isprintaj - #

05.02.2020., srijeda

Prespajanje

Nekoliko napornih dana je iza mene. Jedan od razloga iz kojih nisam pisala.
Pod virozom sam pokušavala odraditi neke stvari. Sjednice, nastavu, školsko natjecanje.
Nakon tjedna u kojem sam odradila daleko više od propisane norme.
Razmišljam o svim obavezama koje imam. I odlučila sam nakratko smanjiti tempo.

Ne moram sve. To je relativno nova spoznaja. Nikad nisam bila timski igrač.
Obično bih bila u timu sama sa sobom. Pokušavala odraditi sve.
Kako postajem starija (nadam se, i mudrija) shvaćam da to ne mogu.
Da. Nisam svemoguća. Ne mogu sve. Neću ni pokušavati. Nekad trebam pomoć.

Druga stvar je da sam uvijek pokušavala biti naizgled neranjiva.
Kakva god prevrtanja se događala u meni, lice mi je bilo nepomično.
Imam problema s iskazivanjem emocija. Otvaram se samo malom krugu ljudi.
Ograničenje na broj ljudi ostavljam. Samo im želim pokazati više.

Treća stvar koju moram promijeniti je da se stalno zatrpavam obavezama.
Jer nešto mislim da moram. Ne moram. Svest ću obaveze na minimum.
Privremeno. Tek toliko da si dozvolim da stanem i malo dišem.
Dozvolim si preslaganje prioriteta. Prespojim neke žice. Živim.
- 21:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.02.2020., subota

Preuzimam odgovornost

Preuzimam odgovornost za svoje osjećaje.
I za mračna stanja u koja povremeno upadam.

Shvatila sam da mi zapravo nitko ništa nije učinio krivo.
I da ne mogu stalno ovisiti o ljudima.
To me samo dovodi u dublje ponore.

Odlučila sam raskrstiti s nekim obrascima ponašanja.
Ako me itko može izvući, to sam ja sama.
Ne netko izvana. Čak ni ljudi koje volim.

Preuzimam odgovornost za loše dane.
Preuzimam odgovornost za povremeno prezasićenje.
Preuzimam odgovornost za svaku suzu i svaku prazninu.

Preuzimam odgovornost zbog svake moje ranjivosti.
Za svaku moju pogrešku i manu. Krivi korak.
Možda se samo u ovom stanju mogu suočiti.

Moram sama napraviti taj korak dalje.
Svjesna sam da neće biti lako.
Da ću se vjerojatno opet izgubiti.

Razbiti na tisuće komadića poput stakla.
Ali sad mi je to sasvim u redu.
Sama sam si kriva. Preuzimam odgovornost.




- 10:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #

30.01.2020., četvrtak

Na kavi

Sjedim na kavi, kao i obicno u cetvrtak popodne.
Imam rupu u rasporedu. Uzimam si tad malo prostora za disanje.

Vecina ljudi koja ne radi u skolstvu ne zna koliko ovaj posao moze biti psihicki i emocionalno zamoran. Cak i u dobrim razredima.
Cesto dodjem doma sasvim iscrpljena.
Mozda samo dajem previse.

Mozda je tu i stvar moje introvertiranosti. Opcenito me interakcije s ljudima umaraju.
Ovdje sam prisiljena pola dana biti u stalnoj interakciji.

Fokus koji ne smije popustiti. Fokus koji kod mene nije na gradivu, nego pokusava pokriti svako od moje djece. Njihovo usvajanje. Dozivljavanje.
Mozda samo neke stvari radim s prevelikim intenzitetom.

Uglavnom, velike pauze onda nisam u stanju provoditi u skoli. Ni blizu nje.
Imam dva kafica u kojima sam redovan gost.
U oba znaju tocno kakvu kavu pijem.

Uzimam kavu, palim cigaretu i pisem.
Emocionalno i psihicko praznjenje.
- 12:16 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Nalaz

U jednoj od nasih setnja oko rijeke jedne veceri nasli smo neobicnu stvar.
Listoliku ostricu, usred puta. Skoro sam stala na nju.
Vjerojatno ne bismo mislili nista o njoj da je On nije podigao i primijetio sare na rubovima.
Izgledala mu je drevno. Materijal se cinio kao bronca s relativno malo zelenkaste patine.

Neko vrijeme ga je ostrica zaokupljala. Istrazivao je. I u kontaktu sa jednom konzervatoricom ispalo je da smo zbilja nasli komadic povijesti.
Ostrica je ispala kao vrh koplja, broncano doba, kultura sa zarama.

Pitam se koliko je ljudi prije nas proslo tim istim putem, pored koplja, ne smatrajuci ga nicim posebnim. Komadom lima. Vrskom potrgane ograde.
Koliko samo povijesti ima u tom predmetu, koje stane u dlan. Tisucama godina skrivalo se, u rijeci ili uz rijeku, cekalo da bude pronadjeno.

Uglavnom, danas sam nalaz predala u gradski muzej. Neka bude konzervirano i izlozeno, kao svjedok minulih vremena i povijesti mog kraja.
- 09:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

29.01.2020., srijeda

Mikrokozmos

Za bavljenje poslom nastavnika treba imati maste.
Zato se trudim odrzavati svoju mastu.
Ali strogo usmjerenu. Okovanu cinjenicama.
Tocno znam gdje zavrsava znanost, a gdje pocinje fikcija.

Svemir je mjesto puno nepoznanica.
Puno pitanja, neobicnosti i paradoksa.
Iznimaka od pravila.
Nekad ljudi posustanu od velikog zadatka da ga pojme. Obuhvate.

Nekako smo se s razvojem tehnologije odvojili od ljudi koji su gledali u zvijezde.
Tehnika, koja bi nam trebala dati odgovore, veliku masu zasljepljuje. Tek ponekima daje alat da vide vise. Vise od onog vidljivog i poznatog.
Hvataju se u kostac s nepoznanicama. Otvorenim pitanjima. Gotovo nerjesivim.

Udaljili smo se i od sebe i od Svemira. Postali vrsta koja slavi svoj ego.
Ne shvacajuci da oni jesu djeca zvijezda. Lice Svemira. Mikrokozmos, skriven u sivilu obicnosti.

- 09:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #

< veljača, 2020  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29  

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 14 godina.
Uz povremene pauze.

82299727-2788167594607629-3234909821920608256-o

Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.


----------------------------------