12

subota

siječanj

2019

Lica na putu

Neki ljudi su tu da ostanu.
Kroz mojih nekoliko života, mijenjala sam jako puno stvari.
Mijenjala sam sebe u sitne detalje.
Umirala i obnavljala se. Stalno.
Prolazila kroz svijetla i tamna razdoblja.
Skupljala zrake sunca, uvlačila se u mrak.
Ali oni su ostali... Uvijek tu.
Moja konstanta, moja snaga bila je u njima.

Neki ljudi nisu tu da ostanu.
Lica iz pojedinih epizoda.
Neke ću zaboraviti, neke neću.
U određenom razdoblju dijelili smo trenutke.
S nekima duge godine na putu.
Ali nekad odabereš drugi smjer,
Nekad sam put vodi na drugo mjesto.
Možda je i trebalo biti tako.

Duboko sam zahvalna na jednima i drugima.
Bogatstvo duše koje su mi dali,
Meni je neprocjenjivo. Gradili su me,
Gotovo u mjeri kojoj sam gradila sebe.
Nekad je jako teško nekog zadržati,
a ponekad teže nekog pustiti.
Nekad samo otkucaj srca daleko,
Nekad živote daleko, ipak, dio ove priče.

11

petak

siječanj

2019

11.1.2019.

Prošlo je vremena od zadnjeg zapisa. Bavila sam se sređivanjem života. Nije sređen.
Ali barem opet vidim potencijal, nešto divno što tek počinje.

Morala sam stati. Moram priznati da su zadnji sati u bivšoj školi ostavili traga.
Kad sam otišla nisam bila tužna. Bila sam emocionalno iscrpljena.

Možeš li u određenom trenutku dati previše?
Znam da se čini sebičnim tražiti nešto nazad.

Ali tražim. Želim vidjeti pomak. Razvoj. Nešto.
Neki novi korak. Neku novu nijansu. Neki novi ton.

Budući da nisam to vidjela, zatvorila sam se na nekoliko dana.
Smišljala što dalje. Kuda krenuti. Što učiniti.

Skupljala sebe i skupljala snage. A onda su se stvari počele otvarati.
Smisao sam prvo našla u ljubavi. Uvijek će biti moj prvi razlog.

Ljubavi prema voljenom. Prema ljudima bez kojih bi moj život bio prazan.
I shvatila sam da nije bitno što radim. Sve dok to što radim, radim iz ljubavi.

Nekoliko dana nakon toga, dobila sam poziv. Priliku.
Mogu početi ispočetka na jednom starom mjestu.

I tako sam odlučila krenuti svojim putem. Ponovo.
Jedna od posebnih prekretnica. Posebna iz jednog razloga.

Ona u kojoj mogu drukčije, ali bez da uništim sebe u procesu.
Počinjem iznova, da. Ali ostajem ja. I sve moje ljubavi.

26

srijeda

prosinac

2018

26.12.2018.

Još jedan prazničan dan prolazi.

Ne osjećam se praznično. Skrivam se u sobi većinu dana. Izašla sam samo da odem u bolnicu do bake.
Ne, ne očajavam. Niti se zatvaram. Samo skupljam snagu.

Odlučila sam ne rasipati se tamo gdje to ne radi neku razliku, što znači da izbjegavam suvišne interakcije i sitne razgovore.
Čuvam se za trenutke koji jesu bitni. Za ljude koje volim.

Svakakve emocije su mi se miješale u srcu zadnjih dana.
Osjećaj tuge, osjećaj krivnje, osjećaj nemoći.

Ostavljam to iza sebe. To je prošlo i tu ne mogu ništa.
Mogu sad učiniti nešto novo i bolje.

Ali za to prvo moram biti u miru sa sobom.
Tiho gradim taj mir. Trenutak po trenutak.

Postoje stvari koje sam mogla odigrati drukčije.
Ali to je tad bila jedina opcija.

Učim. Još uvijek i uvijek ću...

U ovom kratkom Sad...
Osjećam mir. Postajem tišina.
Puštam da prođe i ne žalim.

25

utorak

prosinac

2018

25.12.2018.

Znam da nisam pisala nekoliko dana.
Odluka je bila svjesna.

Božić je. Umjesto da osjećam sreću, ili barem mir, dio mene se osjeća slomljeno.
Imala sam nekoliko dana opraštanja zadnjih sati nastave koju sam držala.
Drukčije je otići usred polugodišta nego da ih pustim na kraju kao maturante.
Dvojim se jesam li donijela pravu odluku.

Djeca mi se javljaju danas, čestitaju mi Božić, žele sve najbolje.
Cijela stvar bude još teža. Uzvratim im lijepe želje.
Znam da je bilo vrijeme da odem, samo mi je to očito teže palo nego sam mislila.

Baka mi je operirana jučer. Nadam se da će se brzo oporaviti.
Danas nisam mogla do nje, bila je majka, ali sigurno idem sutra vidjeti je.
Ona je žilava ženica i znam da će se oporaviti.
Ali tužniji su praznici kad je netko od voljenih u bolnici.

Sve to doprinijelo je tome da se sve u svemu osjećam tjeskobno zadnjih dana.
Pijem, uzimam tablete i spavam. Budim se umorna.
Započinjem sve iznova. U krug.

Radim neke korake da se izvučem van.
Gledam nove opcije za posao. Provodim vrijeme s voljenima.
Ali nekako u dubini sebe osjećam da tonem.

Izvući ću se i ovaj put, znam.
Uvijek se izvučem.
Božić je, treba vjerovati u čuda.

16

nedjelja

prosinac

2018

Status update 5

Znam da ne pišem zadnjih dana, ali sva sam u održavanju zadnjih satova sa svojom djecom.
Dani nikad nisu bili kraći, a raspored pretrpaniji. Nakon što odradim idući petak se vraćam malo intenzivnije pisanju.

Ne volim oproštaje. Najradije bih da mogu samo otići u tišini, bez riječi. Ali ne mogu. Oni zaslužuju više.
Bilo mi je lijepo raditi s njima. U nijednom razredu nisam imala nekih negativnih iskustava.
Neki me jesu crpili, ali su isto tako znali imati trenutke u kojima bi sve to popravili.

Ne odlazim s negativnim osjećajima, odlazim punog srca.
Nešto u meni mi i kaže da je vrijeme.

Na sreću, imam podršku ljudi koje volim. Obitelji, prijatelja i mog zaručnika.
Puno mi to znači. Nekad sve na svijetu.
Njegova podrška posebno. Pokazuje brigu za mene kroz male stvari.

Ne trebaju mi neke velike izjave ljubavi, probranim riječima.
Ne trebaju mi skupi pokloni jer njima ne može kupiti ljubav.
Ono što mi treba je da znam da je uz mene.

Nekako se nadam da će sve biti u redu.
Sve u meni mi kaže da točno tako treba biti.
Vjerovat ću u to ovaj put.

10

ponedjeljak

prosinac

2018

Nada

Zadnji tekst je pisan u afektu, no u ovoj verziji sebe više volim malo promisliti i posložiti se.
Ovo je rezultat slaganja ove večeri.

Danas je dan za loše vijesti. Osim ovog s poslom, danas mi je baka završila u bolnici. Nekako se molim da će sve biti u redu.
Isto tako, zadnjih dana se ne osjećam dobro. Tri dana sam u nekom polusvjesnom stanju, očito me stigla količina tableta koje pijem.
Ruke su mi i dalje katastrofalno. U petak mi se s njih ogulila koža, sad ide dolje još jedan sloj. Ali mislim da cijelim.

Nakon što sam se malo udaljila od svega, shvatila sam da u meni još ima nade.
Shvatila sam da sam u sebi duboko zahvalna na svemu što imam i da neću nikako odustajati od svega što volim.
Borila sam se prije, borit ću se opet. Ovog puta barem imam jači motiv.

A i shvaćam da jesam jača. Godine građenja učinile su svoje. Više me ništa ne može pokolebati.
Shvaćam da sam se godinama podcjenjivala i smatrala slabom osobom.
Nisam bila slaba. Bila sam naivna i ljudima sam dopuštala previše, dok nisu uzeli sve u meni ljubavi vrijedno.
Nikad to nikome više neću dozvoliti.

Ovo nije nada da će se stvari same od sebe posložiti. Posložit ću ih osobno, koliko god vremena trebalo.
Bit ću tu za moje voljene. Ulagat ću trud u stvari koje volim.
I nikad... Nikad neću odustati.

Odlazim

Dakle, ponedjeljak ujutro, jedan razred piše test. Zvoni mi mobitel, budući da znam broj, odlučim ignorirati tih 45 minuta.
Znam tko zove i znam što će pitati. Jesam li se predomislila ili nisam. Nisam.

Dakle, ovo je treća škola u kojoj radim na zamjeni.
Profesorica koju mijenjam tražila od mene da dam otkaz na školi broj 4 (na kojoj imam svoje sate) i uzmem školu 5, isto za njezinu zamjenu.
Inače se vraća. Naravno da sam odbila. Djelomično je stvar osobnog dostojanstva i mogućnosti da sama biram gdje ću raditi.
A i znam da bi mi na kraju nastavne godine napravila isto kao i prošle, elegantno prekinula porodiljni čim odradim sav posao i počnu ljetni praznici.

Dakle, sad ja još elegantnije odbijam, rješavam zadnje poslove sa svojom djecom i na Badnjak prestajem tamo raditi.
Žao mi je djece, ali mislim da osoba koja bi pristala na to nije osoba koja bi se mogla poštovati.
Niti tražiti poštovanje. Imam neki osobni integritet koji mi puno znači. Ova ponuda je bila čisto ponižavanje.

Ne odlazim s lošim osjećajima prema djeci. Ne odlazim s lošim osjećajima prema školi.
Odlazim s lošim osjećajima prema sustavu koji takve stvari dozvoljava (i još ohrabruje).

Nju će sve dočekati spremno, kabinet koji se nije udostojila srediti (ali ja jesam), sve pisane provjere iz polugodišta sređene, kao i mnoštvo riješenih problema u razredu kojemu smo razrednice. Želim joj sve najbolje, zbilja. Ali ja nisam ničija lutka na konopcu kojoj će se govoriti što da radi, a što ne.

08

subota

prosinac

2018

Nemam horor priča iz učionice

Zadnjih dana je popularno dijeliti horor priče iz učionice. Sram me reći, nemam nijedne.

Bilo je razreda s kojima je teško raditi, bilo je razreda i pojedinaca s kojima sam se kačila.
Ali nekako sam sve to rješavala s njima u toku. Postavila pravila za sebe i njih.
Uglavnom smo se držali toga. I nekako smo uspjeli prevladati sve to.

Kaže dragi da sam imala sreće s odabirom škola. Možda.
Iako sam jednu godinu odradila i na strukovnoj s "problematičnim" razredom.
Možda se kroz vrijeme razočaraš u sustav i razočaraš u učenike.

Nisam došla još do te točke. Ako imam problema s pojedincem, riješim to s njim.
Ako ne ide, postoje pedagoške službe. Jednostavno je.
Mislim, nema tu neke velike filozofije.

Učenici znaju što očekujem od njih. U svakom trenutku.
Kriteriji i pravila su jasno objašnjena na prvom satu.
Ali jednu stvar još imam. Razumijevanja.

Ja sam nastavnica koju možete zaustaviti na hodniku i popričati s njom o bilo čemu.
Za djecu sam uvijek uzimala vremena. Pogotovo za one koji su u problemu.
A problema sam se naslušala svakakvih.

Možda je u tome stvar. Toliko se školstvo udaljilo od učenika da smo si sad neprijatelji.
Kao što sam rekla, nemam horor priča.
Ali imam lijepih. Jučer su mi djeca na prljavo staklo automobila narisala srčeko.

05

srijeda

prosinac

2018

Nedovršeni zapisi

Puno sam zapisa ovdje započela koje nisam dovršila.
Neke riječi se zauvijek izgube... Misli prekinu.

Ovdje sam stavljala zapise iz svojih nekoliko života.
Ne prepoznajem osobu koja je nekad pisala.
Ali imam njene riječi zapisane za vječnost.

Ne mogu dovršiti neke priče. Ne pripadaju meni.
I ne znam ni otprilike kako završavaju.

Ali mogu ovdje započeti nove priče.
Pisati o tek rođenim snovima. Pisati o sad.
Stvarati nešto drukčije novim riječima.

04

utorak

prosinac

2018

Slobodna večer

Trebala mi je ta jedna slobodna večer. Osjećam da mogu dalje. Danas sam riješila puno stvari.

Utvrdila sam i u čemu je bio problem. Umara me moj posao.
Po prirodi teški introvert, a posao me prisiljava da stalno budem u interakciji s ljudima.
Ne umaraju me toliko djeca, makar ima razreda s kojima se baš treba nositi.

Umara me biti u zbornici s kolegama. Možda zbog stava koji imam prema predavanju.
Možda se s vremenom razočaraš u cijeli taj sustav. Ali odbijam se razočarati u djecu.

Ne predajem gradivo. Predajem njima. Niste savladali iz prve? Ponovit ćemo.
Odbijam da mi djeca budu samo broj u imeniku i obaveza koju trebam odraditi.
Kad to osjetim, mičem se iz ove branše i to je moja konačna odluka.

Još uvijek se pogonim na velike količine nikotina i kofeina. Treba i to nekad.
Smanjit ću kad se osjetim spremnom. Trenutno nisam.

Snagu mi daju moji voljeni. Pogotovo moja posebna osoba.
Prolazi ove moje turbulencije sa mnom i to mi puno znači.

I tako... Uživam sad u slobodnoj večeri (već sutra ću imati brdo testova pred sobom).
Dekica, knjiga i dobra glazba u pozadini. Malo mi fali do savršenstva.
Samo on uz mene.

<< Arhiva >>