Miris Čežnje

Pregradjivanje

Umorna sam. Zelim stati. Zelim odustati.
Ali necu.

Najljepse bice na svijetu spava kraj mene.
I ona je jedino sto je uistinu bitno.

Dozivljavam jos jedan u nizu raspada sistema.
Svaki me uzdrma do temelja.
Svaki uzme iz mene jos komadic volje za zivot.

Ali necu stati.

Rastacem se, rane se otvaraju, i...
Boli me. Neopisivo boli.

I... Sama sam u tome.
Ali oduvijek sam bila sama.

I necu stati.

Oslobadjam se zabluda.
Oslobadjam se zelja.
Oslobadjam se trebanja.

Jer, doista, je li bitno?
Jedino sto je bitno spava snom malog andjela.
A ja sam tu da je cuvam.
Ona ostaje... Moj jedini razlog zasto.

01.10.2022. u 13:15 | 6 Komentara | Print | # | ^

Nedovoljno

Slusam u tisini kako kapi kise udaraju u krov.
Osjetim potrebu da stanem na tu kisu i isperem sa sebe sve sto sam nakupila zadnjih mjeseci.
Krenem ispocetka.
Znam da mogu bolje.

Vec neko vrijeme imam osjecaj da nastaje nova verzija mene, duga razdoblja nestabilnosti siguran su znak.
Ne znam sto mogu ocekivati. I to je valjda u redu.

Dokazujem sama sebi da sam jaca nego mislim.
Dokazujem okolini da sam sposobnija nego pretpostavljaju.
Dokazujem da... Mogu istovremeno biti i luda i racionalna, neranjiva i krhka...
Sve na svoj tih i miran nacin.

Ali hoce li sve to ikad biti dovoljno?

Uvijek sam najbolje govorila kroz tisine.
Nikad rijecima.

Nikad nisam obecavala vise nego mogu ispuniti.
I svoja obecanja nikad nisam krsila.

Ali da.. Hoce li to ikad biti dovoljno?

Dok radim novi korak u nesto novo, shvacam...
Nije ni bitno. Svemir uvijek poravna racun.
Sve je u ravnotezi. Iako ja to jos nisam.

29.09.2022. u 20:47 | 8 Komentara | Print | # | ^

Ostecena

Imala sam nestabilnu godinu. Pogotovo zadnjih nekoliko mjeseci. Izvana djelujem mirno, no u sebi imam varijacije koje postaju ekstremne.
Ali ih ucim kontrolirati.

Bolest zna biti lukava, ali svakodnevno smisljam nove strategije kako da se nosim s njom. Rusim, gradim, gasim, palim...

I zapravo je to u redu.

Jedna interakcija nedavno me prisilila da verbaliziram misao: Drago mi je da je tako bilo.

I da... I prije sam imala tu misao jer je ona vodila do dvije moje najvece ljubavi, jedne velike i nase Malecke.

Ali sad sam tu misao izrekla iz aspekta osobnog razvoja. Je li bilo tesko? Da. Jesam li patila? Jesam.

I opet bih sve ponovo.

Svatko tko ima dovoljno strpljenja moze pratiti ovdje kako sam se razvijala. Prava prica, koja se dogadjala izmedju redaka... Bila je teza. Nelijepa.

I opet bih sve ponovo.

Imala sam priliku dozivjeti nevjerojatne stvari. Imala sam priliku nauciti sva lica Ljubavi. Imala sam se priliku graditi.

A gradila sam se najvise u trenutcima boli.

I da... Jos uvijek sam ljudsko bice u nastajanju, ali... Zbog toga sto sam dozivjela nisam ostecena, nego kompletna. Nisam slaba, nego borac.

Ako sam na ista na sebi ikad bila ponosna, to je to. Moje osobno prokletstvo i dar.

I zbog toga... Lakse opcije ne dolaze u obzir. Mogu podnijeti puno, sposobna sam za puno. Povremeno cu svijati vlastite granice kad naidjem na izazov.

Ali odabrati laksu opciju necu.
Nije mi to u prirodi.

Ako treba, boljet ce me opet, ali cu rasti.
Graditi, rusiti, paliti i gasiti.
Mozda ostecena, ali potpuna.

21.09.2022. u 20:00 | 12 Komentara | Print | # | ^

Pred san

Palim zadnju cigaretu ovog dana.
Osjecam lijekove u krvotoku. Znam da imam jos nekoliko minuta pred gasenje. Sinteticki mir.

Najljepse bice na svijetu spava snom malog andjela. Ne mogu opisati ljubav koju osjecam prema njoj.
Sjetila sam se danas nekoliko verzija sebe iz proslosti, no nijedna od njih nije imala smisla... Sve do... Nje.

Prozivjela sam previse stvari, a da nikad nisam uistinu zivjela. Voljela sam, a da ustvari nisam shvacala sto zaista je ljubav.

Zbog svoje autodestruktivnosti nikad mi uistinu ne bi bio problem dati svoj zivot, iz manjeg razloga.
Ali zbog nje... Zbog nje zelim nastaviti dalje.
Zbog nje zelim zivjeti.

Suljam se u sobu, gledam nesto najsavrsenije sto je ikad bilo dio mene. Malo svjetlo, tu sam da cuvam tvoje snove.

22.08.2022. u 22:46 | 18 Komentara | Print | # | ^

Sad

Imamo Ovo i Sad.
Nista vise, nista manje.
I vise od Sad necu ni traziti.

Prebirem tiho po sjecanjima...
Trazim i pustam...
U besmislu trazim smisao.

Dok mi se srce otvara,
Uskladjuje u ritmu s tvojim.
Postoji samo trenutak...

Postoje tisine poput ovih.
Dugo sam zeljela Vjecno,
Sad znam...

Naci Vjecno u Prolaznosti.
Snagu u Krhkosti.
I biti... U Ovome i Sad.

Dok se noc spusta
Nosim na sebi znak.
Poljubac... I nestajem u Mrak.

21.08.2022. u 22:12 | 11 Komentara | Print | # | ^

Utociste

Najljepse bice na svijetu zaspalo je kraj mene.
Tiho se suljam van i palim cigaretu.
Ovo je, znaci, osjecaj doma?

Nas troje u lijeno nedjeljno jutro.
Ja, mamurna od lijekova i zahvalna do neba sto me ceka skuhana kava.
On koji je nespretno prolijao mlijeko za bebu.

Uselili smo se nedavno na kat.
Konacno imamo svoj prostor.
I pun je razlicitih osjeta.

Otvaramo novo poglavlje ovih dana i...
Otkrivamo ponovno.
Sve je nekako novo.

Da, ja se i dalje borim.
Privikavam. Tu i tamo i trgam na komadice.
Sastavljam najbolje sto znam.

Ako postoji ista sto mi daje mir,
Ovo je to. Moja sigurna luka.
Moje utociste.

21.08.2022. u 17:13 | 5 Komentara | Print | # | ^

Stroj

Bilo je vremena u ovih zadnjih par mjeseci, dugih razdoblja zapravo... U kojima sam funkcionirala kao stroj. Mehanika cista.

Znala sam sto moram odraditi, koliko goriva ce mi biti potrebno, dizala si okretaje i sve radila pod manijackim tempom.

Veoma efikasno, suvise prazno.

Mozda si nisam dozvoljavala da osjecam.

Jer... Emocije su opasna stvar.

I onda se nadjem... Probudjena.
I shvatim da sam zapravo dizajnirana da volim.
Da sve u meni zapravo zeli voljeti.

I ne bojim se vise. Dio suocavanja je jednostavno takav. Nakon dugo vremena osjecam nesto...

Pa makar to bila nada.


20.08.2022. u 19:56 | 15 Komentara | Print | # | ^

10 godina

Okrugla godisnjica. Samo ne znam trebala bi se slaviti ili zaliti. 10 godina je proslo od moje prve hospitalizacije.
Nije da odbrojavam. Sjecanja me sama podsjete.
A i... Moj unutrasnji ciklotimicni sat.

Imala sam... Dug period mraka na kasnu zimu i rano proljece. S prvim jacim Suncem dosla je izmjena faza. I trajala je... Do jucer, kad sam imala totalni raspad sistema.

Sav teret zadnjeg desetljeca, svaka negativna emocija potisnuta, svako traumaticno nezaboravljeno sjecanje. Sve odjednom. I bilo je previse.

Slomila sam se. Cekala sam da voljeni zaspu prije negoli sam si dozvolila da placem. Suze su tekle necujno, satima. Sve sto sam osjecala u tom trenu...

Bol, hladnoca, mrak.

I... Odjednom se sjecam zasto sam cijeli taj period zeljela zaboraviti. Bio je to mehanizam za prezivljavanje.
Mozda samo postajem dovoljno jaka da se pocnem suocavati.

Dosta mi je vjecnog bjezanja, skrivanja i kamuflaze.
Prezivjela sam tih 10 godina. I ponosna sam.
To sto nosim oziljke ne cini me slabom...
Nego borcem.


20.08.2022. u 16:24 | 11 Komentara | Print | # | ^

Jaca

Nocima vec gledam Velika Kola kako se kotrljaju po nebu. Palim cigaretu, po obicaju. Udisem svoju standardnu dozu. Struja zraka suska u zednim poljima. Mirno je. Mirna sam.

Najljepse bice na svijetu je zaspalo nakon pjevanja pjesmica i plesanja po svojoj gajbici. Ona je sretno dijete. Nadam se da ce izrasti u sretnu odraslu osobu. Nedirnutu mojim prokletstvom, koje se povremeno probudi samo da me podsjeti da je jos tu.

Ali tu sam. Jaca. Prisutnija. Borim se. Borim se i kad padnem. Kad mislim da ne mogu vise. Za svoja voljena bica. Vrijede te borbe.
I da... Puna sam oziljaka, umorna sam, zelim stati. Ali necu.

Sama sam ispod zvijezda, a opet... Nisam. Nikad nisam ni bila. Ispod ovih zvijezda je sve sto sam ikad voljela. Sve sto je ikad bilo bitno.

Borba je ionako privremena stvar. Ljubav je ono sto ostaje. Gasim cigaretu, suljam se do najljepseg bica na svijetu, sasvim tiho, da je ne probudim.

Za tebe se, Maleno Moje, vrijedi boriti.

21.07.2022. u 22:05 | 9 Komentara | Print | # | ^

Proljece

Livade poprimaju onu posebno zelenu boju. Procvala je tresnja i grmovi divljeg cvijeća po poljima.
Proljece je u zraku.

Proljece je, a ja sam... Uspavana i dalje. Umorna. Snena.
Koraci su mi teski. Misli mi budu teske.

Pijem vise tableta nego sto je to uobicajeno. Prolazim kroz svakakve faze. Povremeno imam osjecaj da mogu osvojiti svijet. Adrenalinski naleti.

A onda se srusim. Pad cesto bude brutalan. Zatim se skupljam. Za svoja voljena bica.

Imam osjecaj nekad da sam se zacahurila i da hiberniram. Cekam... Cekam nesto novo. Iako ni sama ne znam sto bi to moglo biti.

Palim cigaretu. Topao vjetar mi prolazi kroz kosu. Zatvaram oci i prepustam se toku...

Proljece je u zraku.

07.04.2022. u 07:34 | 13 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< listopad, 2022  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici i blogu:
Miris Čežnje postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.

FB-IMG-1607008336679

Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.


----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.