Mikitarije

11.06.2021., petak

Jacques - Yves Cousteau (rođen na današnji dan)

Na hrvatskoj wikipediji o njemu piše samo ovo:
"Jacques-Yves Cousteau (Saint-André-de-Cubzac kraj Bordeauxa, 11. lipnja 1910. - Pariz, 25. lipnja 1997.), francuski istraživač mora i redatelj dokumentarnih filmova.
U suradnji s Emile Gegnanom konstruirao je ronilački aparat "vodena pluća", uređaje za podvodno snimanje i lake podmornice. Redatelj je popularnih dokumentarnih filmova o podmorju. Najpoznatiji svjetski istraživač i filmski dokumentarist podmorja.
Godine 1967. primljen je u Kuću slavnih vodenih športova kao doprinositelj.
2016. o njemu je snimljen pustolovno-biografski film Odiseja."

Vjerojatno među vama ima onih koji su, kao i ja, s nestrpljenjem očekivali svaku novu epizodu njegovog dokumentarnog serijala koji se osamdesetih prikazivao na televiziji. Trudila sam se ne propustiti niti jednu epizodu i žarko sam željela biti s njima i istraživati nepoznato, iznenaditi se novim otkrićima, svladavati nevolje, nadvladati vlastita ograničenja...
Ne moram ni reći s koliko sam iščekivanja čekala film Odiseja (L'ODYSSÉE / THE ODYSSEY, 2016., Francuska) kojeg sam zaista u jednom dahu pogledala i preporučujem ga svima. (dio je snimljen i na hrvatskim otocima)

Evo i poveznice na najavu filma NAJAVA
Plakat filma jednostavno je predivan:

Znakovito mi je to što na plakatu ronilac uranja u more i to mi je izrazito simbolično te šalje sasvim drugu poruku nego kad bi ronilac plivao prema površini.

Zaštitni znak mu je bila crvena kapa i povremeno lula. (foto: internet)


Bezbroj je njegovih citata u kojima je očita njegova neraskidiva povezanost s morem, a izabrala sam dva:
“More, kad jednom baci svoje čini, pojedinca zauvijek zarobljava u svojoj mreži divljenja.”
“Od rođenja čovjek nosi težinu gravitacije na ramenima. Prikovan je za Zemlju. No, treba samo zaroniti ispod površine kako bi se oslobodio.”

Premda s morem nemam neku očitu vezu, privlači me gotovo jednako snažno kao i svemir - možda zbog boje, možda zbog mašte, možda zbog nepoznanica, možda zbog istraživanja, možda zbog toga što smo svi mi i more i zvijezde i svemir.



09.06.2021., srijeda

Srijedarija



(foto: internet)


08.06.2021., utorak

Mala pobjeda

Danas sam postigla malu pobjedu. Nisam napisala da je slatka, jer nije bila, a da je bila, onda opet ne bi bila pobjeda. :-)))
Nisam u nekom štimungu ovih dana pa mi je pobjedica puno značila. O čemu se radi?

Jutros sam na posao otišla ranije negoli sam trebala. Imala sam nekih obveza oko ispravljanja pa sam odmah otišla u svoj takozvani kabinet i iz njega otišla na nastavu. U zbornicu sam ušla tek nakon 3. sata i velikog odmora, jer 4. sat imam pauzu, i tamo me dočekala ona, jedna jedina, samo za mene princez krafna. Stajala je na ružičastom postolju i mamila me slatkim osmjehom i dušastim izgledom.


(foto: Mikitarije)

Rukom sam već posegnula prema njoj, ali sam ju, čistom snagom volje :-)))), zaustavila. Nije bilo nikog pa sam se princezi doslovno naklonila i rekla: "Divna si princezo, ali ne, hvala. Možda drugi put."
Umjesto da ju uzmem i osladim se, fotografirala sam ju i osjećala sam se nekako poput lovkinje koja je svoju pušku zamijenila fotoaparatom.

Zgrabila sam ono po što sam došla i brzo otišla jer moja, (pre)kasno probuđena i otad pomno njegovana, snaga volje još je slaba i nije spremna za ozbiljniji test izdržljivosti.

Znam da je nekima ovo smiješno i da će mnogi pomisliti: "A je ti pobjeda", ali... šećer i kava (ali nikako zašećerena kava) moje su gorivo koje mi je donijelo puno više štete nego koristi.


Evo još nekoliko fotografija iz ranojutarnje šetnje (divni su makovi pa sam ih fotografirala premda znam da ih sad svatko fotografira i, dakako, Luna u potjeri - ovaj put je srnu potjerala, na brzinu sam fotografirala pa je slika mutna)




05.06.2021., subota

Bezbrižno uživanje ili ipak ne?

I tak' šetam s Lunom našom uobičajenom rutom. Odjednom ona ugleda divlje zečeve i krene za njima – dala se u puni trk, kao da ima dvije, a ne devet godina (naravno da je kasnije šepala, ali ako se ukaže prilika, opet će tako). Inače je u dobroj kondiciji, a labradorica od devet godina je otprilike kao mi u nekim šezdesetim. Zamišljam sebe sa šezdesetak godina kako se dajem u puni trk, kao nekad. Morala bih dobro razmisliti mogu li to moji gležnjevi, koljena, kukovi ili leđa podnijeti. Već sad kalkuliram što mogu, što ne mogu, što smijem, a što ne – ponekad zanemarim, pojurim brže biciklom uzbrdo, potrčim nizbrdo i znam da ću bolovati, ali neka – ponekad se isplati trpjeti. Slično je sa sladoledom – zubi su mi izrazito osjetljivi na promjenu temperature, ali neka' ta bol brzo prođe, a sladoled je sladoled. Ponekad mi se čini da balansiram između fraze da se jednom živi i one da treba živjeti zdravo, a istina je, opet, negdje u sredini.


(foto: Mikitarije)

Pitam se već dugo znamo li mi ljudi uopće onako bezbrižno uživati. Čini mi se da životinje, ako su slobodne, ne brinu previše o posljedicama koje će neki postupak imati za njih (ne govorim sad o biološki uvjetovanom ponašanju u smislu odgoja mladunčadi, pripadanja čoporu, krdu, jatu i tome slično). Kao da uvijek daju sve od sebe, što god radile. Je li to možda zato što vjerojatno ne znaju da su smrtne? Znam da prepoznaju opasnost i da se brane ukoliko ih netko napadne, a znam da se i one igraju i da ponekad rade nešto zbog osjećaja zadovoljstva.
Prije dvije godine bila sam u prilici isprobati tobogan u Bizovačkim toplicama. Nisam se nikad prije upustila u takvo što. Bilo me je pomalo strah. Što ako se okrenem na trbuh i udarim nosom, što ako udarim glavom, što ako me netko udari nogom u nos, što ako ja udarim nekog kad padnem u vodu…? Također sam se prije tri, četiri godine prvi put našla u onom nekom čekiću što bude u lunaparku. Ljulja se naprijed, nazad, i onda dođe do najviše točke na kojoj se malo zadrži i to je baš naopačke, visjela sam tako, smijala se kao rijetko kad i uživala – ali ipak sam se pitala što ako popusti zaštita koja me drži i tako sam se grčevito držala da su me ruke boljele tjedan dana.


(foto: Mikitarije)

Upravlja li doista našim životima strah od posljedica?
Malo sam istraživala o tome i pročitala sam da postoji koncept teorije upravljanja užasom, a ta teorija, vrlo uopćeno, drži da smrtna tjeskoba kontrolira ljudsko ponašanje.


03.06.2021., četvrtak

Svježa 17

Jutrom blista,
Kao suza čista.
Sunce se u njoj ogleda
I sebično je izjeda.
Daje joj sjaj
I presuđuje kraj.
Već dugo nisam hodala bosa,
A da stopala umiva mi rosa.

(foto: Mikitarije)
i štipaljke su me jutros iznenadile :-))))


trava na kojoj rosna kap spava


posljednji božuri umiveni rosom


gomoljasta begonija - također umivena






orošena merala - bobičasti grm koji me ugodno iznenadio jer su cvjetovi nježno bijeli, ugodnog mirisa, a bobice preukusne


duga fotografirana prije nekoliko dana





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.