Mikitarije

24.02.2021., srijeda

Srijedarije


(izvor fb stranica BizarroComics)



21.02.2021., nedjelja

Začin života

Jučerašnje nasmijano Sunce danas se skriva iznad magle, kao da poručuje da ne zaslužujemo smiješak,
a možda ipak samo tuguje jer ne voli rastanke.
Baš zbog takvog nasmijanog Sunca jučerašnji sam dan provela manje više vani, u šetnji i vožnji biciklom.
Očekivala sam da će mi se raspoloženje popraviti, da neću razmišljati o onome što nas prati ovih dana - o odlascima.
Znam, kao i dolasci, odlasci su dio života. Ne znamo koliko će tko ostati, kakav će biti suputnik, hoće li nas ponuditi narančom
(neki znaju zašto baš narančom), hoće li nam ometati put, hoće li nam put glazbom, slikom, filmom... učiniti ugodnijim.
Što ostaje kad netko siđe s tog vlaka?
Osjećaj, uspomena, možda pokoja fotografija, sjena...

"... Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina."

Notturno, A. G. Matoš


začin života

(uređeno alatom Canva)


samo sjene

(foto: Mikitarije)

17.02.2021., srijeda

Srijedarije




(izvor: čika Google)


16.02.2021., utorak

Budi svoj

Budi svoj!
AUGUST ŠENOA

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvine se nada,
Al’ svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi.
Da, zbilja goni s uzglavja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj, budi svoj! Taj svijet ti nije pakô,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, lijevo da se nijesi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom:
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi: Stoj!
I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Ta Božji ti je zamet,
A Bog sve mrzi, što je laž i varka;
I neka ti je vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek’ ravno um i srce tvoje važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj budi svoj! Al’ brat ti budi braći,
I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena tekar lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj!

Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao sunce čisto;
Jer kukavica tek se hrđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom kô za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj!

Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije,
Kad čovjek račun završiti mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije;
Jer tvoje srce šapnuti će tijo:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio:
Ta bio svoj!

Vijenac, 1874.



(foto: Mikitarije)


15.02.2021., ponedjeljak

Neuroni

Kao i svi, imam neke svoje začudnosti pa često za sebe kažem da sam krivo spojena. Palo mi je na pamet da možda nije riječ o krivospojenosti nego o nespojenosti odnosno samospojenosti.
Dok smo OnajMoj i ja pili jutarnju kavu vodili smo razgovor o nečemu, ne znam više ni o čemu, pa sam mu opet rekla da sam krivo spojena. Što time mislim? Mislim na neurone. Sjećate li se gradiva o neuronima koje smo crtali u bilježnice? To su one stanice s pipcima koje čine naš mozak ili barem njegov veći dio.


izvor geek.hr


Sjećam se da sam učila da se svaki neuron može povezivati s više drugih neurona pomoću tih pipaka/krakova, a i da neurona ima svakakvih fela.


izvor: čika Google


E, mislim da je moj problem baš u tom povezivanju. Naime, čini mi se da su se neki neuroni povezali sami sa sobom te da su nastale petlje u kojima se znam u beskonačnost vrtjeti, a jedini izlaz iz takvih ćorsokaka je vratiti se starim tragom i (s)krenuti na neki drugi, ponekad i neobičan, put. Iznijela sam tu svoju teoriju OnomMom i kaže on da je to zapravo dobro jer možda zbog takvog stanja nastaju stihovi poput: „ latico sniježna zgusnuta svjetla„. (Enes Kišević, Sonata od sna)

Budući da to nije moja neurotvorba, jedino što sam mogla reći je da mi je žao što nisam nespojenija ili samospojenija jer bih onda možda bila kreativnija, inteligentnija, znanstvenija, književnija… ,a OnajMoj je samo mudro šutio.


izvor: naukatv.ru


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.