Mikitarije

08.08.2022., ponedjeljak

Svježa 24 iliti Erozičnost


Rađamo se,
rastemo,
stremimo -
poput novog
Mladog Gorja.
Zemlja nam
zemljom
bore skriva,
Kiša
rijeke puni.

Drveće raste u nama.
Šuma smo.

Suncem života,
punjene kišama
rijeke teku,
zemlju odnose.

Bore se otkrivaju
visina troši
- snaga topi.

Erozični smo i mi
i sve oko nas – sve.


21.07.2022., četvrtak

Pasje vrućine

Samo na trenutak sam izašla u dvorište, a vrućina me je šokirala. Kao u pećnici je, ali za ovakve ljetne vrućine kažu da su pasje vrućine,
a ne pećnične, rerne ili štednjačke.

Prije nekoliko sam godina pročitala objašnjenje za izraz pasjih vrućina i samo se sjećam da ima veze sa zvijezdom Sirius.
Objašnjenje sam ponovno potražila i preuzela ga sa stranice meteo.hr.

"Tijekom ljetnih vrućina često čujemo izraz pasje vrućine. Iako psi teško podnose vrućinu postanak izraza pasje vrućine
nema veze s psima nego sa starim Grcima i Rimljanima te zvijezdom Sirius.
Sirius je najsjajnija zvijezda na noćnom nebu i u našim se krajevima može vidjeti nisko nad horizontom, ali tek krajem jeseni i zimi.
Međutim, u antičko doba Sirius je bio vidljiv nad horizontom tijekom ljeta - krajem srpnja i prve polovice kolovoza.
Kako je Sirius najsjajnija zvijezda u zviježđu Veliki pas (lat. Canis Major) stari Rimljani su ga zvali i Pasja zvijezda što su preuzeli od starih Grka,
od kojih su preuzeli i pojam pasjih dana (lat. dies caniculares). To su bili dani, otprilike od kraja srpnja do kraja prve polovice kolovoza,
kada je Sirius izlazio zajedno sa Suncem.
Na području južne Europe ovo se razdoblje podudara s klimatološki najtoplijim razdobljem u godini pa se pojam pasji dani tijekom vremena
proširio i na izraz pasje vrućine. Tako je kulturna ostavština antičkih vremena tijekom stoljeća stigla i do nas.
Kao što znamo iz vlastitog iskustva, u našim su krajevima to doista često i dani s najvišim temperaturama u godini."


(preuzeto s meto.hr)


31.05.2022., utorak

Svježa 23


U zrcalo zagledana
trepavicu tražim
i sve više
odrazu se
naginjem.

Brzim potezom
u oku
nema je više,
sad se pod noktom
krije.

Drugim noktom
izvučem je
i na jagodicu prsta
izložim.

Htjedoh je baciti,
vodom isprati,
ali sjetim se.

Između palca i kažiprsta
smjestim ju,
zamislim želju,
tri puta puhnem,
razmaknem prste
i baš je tamo gdje sam htjela –
na kažiprstu.

Oprezno izađem van,
podignem kažiprst visoko,
puhnem i odleti
- u lastavicu se pretvori.



06.03.2022., nedjelja

...


Zadnjih mi mjeseci nedostaju riječi... nekadašnje mirne rijeke i nestašni brzaci, ponekad i bujice, kao da presušuju.
Nadam se da suša neće dugo trajati te da će se korita opet napuniti ili bar dopuniti.

Vjerujem da je razlog tome sve ovo što nas okružuje, a i zahtjevno polugodišnje razdoblje koje je preda mnom.
Ono malo slobodnog vremena kojeg ću imati posvetit ću OnomMom, Luni, roditeljima, sestrama, ali i sebi.

Jučer i danas sam malo fotografirala i to omiljeni dio nasipa po kojemu šećem, nedjeljni jutarnji ritual, Luninu prijateljicu Čupku, novo pakiranje meni omiljenih keksića (kao da je rađeno za mene), malo cvijeća i, dakako, današnji jadni snijeg koji je padao i razveselio me unatoč svojoj škrtosti.




Čini mi se da neko dulje vrijeme neću pisati, niti vas čitati.




18.02.2022., petak

Jednolično

Divno je vrijeme zadnjih dana, možda i (pre)divno, a znamo da sve što je pre nije dobro.
Sve to nešto pre pretvorilo mi se u nešto jednolično i to do te mjere da mi se čini sa su mi sve objave iste
i da već dugo ništa novo nisam pročitala i sve je nekako poznato i jednolično.
Čini mi se da zbog toga manje uživam u ljepoti koja me okružuje, a lijepi dani, neobični za veljaču, nižu se jedan za drugim.

Nedostaje mi prava zima. Nema jutarnje magle, nema jutarnjih minusa, a time nema niti najljepšeg ukrasa zime – inja.
Nema snijega, nema bljuzge, nema leda… nema bjeline i, opet moram to napisati, sve je nekako jednolično.
Šetnja uobičajenom rutom također je jednolična i očajnički sam pogledom tražila nešto zanimljivo i novo za fotografiranje,
ali, pogađate, sve se stopilo u boju jednoličnosti – tek tu i tamo neke nijanse, neki oblici…



Gledajući u suha i zasad jednolična polja odlučila sam izbaciti iz glave jednoličnost i zamisliti što bih sve posadila na poštenom komadu zemlje. Jednoličnost se polako, u umu, mijenjala u raznovrsnost boja, oblika, mirisa, okusa i zvukova… Toliko me to sve ponijelo da sam s tog polja uzela šaku preorane zemlje i ponijela je sa sobom u onom omotu u kojem budu papirnate maramice (njih sam dakako najprije izvadila).
Sutra ću kupiti zemlju i dodati ju zemlji s polja toliko da imam za posudicu u koju ću posijati clematis čije sam sjemenke skupila jesenas. Baš me zanima hoće li niknuti i tako jednoličnost i bezbojnost pretvoriti u vatromet.

Evo slike tog polja – zaista je jednolično, ali u mom umu više nije jer samo mali djelić omogućit će život novim clematisima. Sjeme sam uzela od clematisa kojeg sam mami kupila za prošlogodišnji Majčin dan.




I Luna se zagledala u daljinu, a što vidi - jednoličnost ili nešto sasvim drugo?


(sve foto: Mikitarije)





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.