Mikitarije
29.11.2020., nedjelja
Svježa 9
|
Nisam htjela, niti smjela, biti gruba. Riječ je sama, tješim se, a možda se i lažem, svojom voljom skočila s odskočne daske jezika. Ne mogu je vratiti, ne mogu je dozvati, a tako bih htjela, da zubi su se stisli i skok spriječili. Sad samo očima, pogledom, samo rukama, dodirom, samo usnama, šapatom, liječiti mogu riječ što je ranila. |
28.11.2020., subota
Dileme
|
Kerušica Luna mora na operaciju. Ima tumor. Ne znamo kakav, ali tumor mora van i tu dileme nije bilo. Idućeg četvrtka prijepodne našu mezimicu, kućnu kerušicu od trideset kg i punih 8 godina (danas joj je rođendan), vodimo na operaciju. Ono što izvade može se, ali ne mora, slati na analizu – ni tu dileme nema, analiza se odraditi mora. Te smo odluke lako donijeli premda znamo da Luna neće razumjeti zašto ćemo ju ostaviti u veterinarskoj ambulanti i zašto će je boljeti kad se probudi, a nije je boljelo kad smo ju ostavili. Nije Luni ova prva operacija. Odveli smo ju na sterilizaciju kad je imala 10 mjeseci, a prije 2 godine napala ju je, iz čistog mira, ženka mješanka staforda i pit bulla. Bila je to obična šetnja. Luna je bila bez povodca jer imamo ograđeni prostor Kinološkog kluba u kojem možemo pustiti pse. Prema njoj se odmah zatrčala mješanka, a vlasnica je samo vikala: „Bježite, zaklat' će ju.“. Nismo stigle ni krenuti u bijeg, a Luni je na vratu već visjela Bella (vlasnica ju je tako dozivala, ali bezuspješno). Luna se nekako oslobodila i krenula, podvijenog repa, u bijeg, ali Bela nije odustajala dok Luni nije otkinula dobar dio kože i mesa s buta. Bella nije odustajala od progona, a otjerala sam je tako što sam počela režati na nju i što sam vrlo sigurnim korakom (ili samo to mislim) i odlučno krenula prema njoj. Vlasnica je iskoristila priliku, nekako joj stavila povodac i odvukla ju. Dok sam došla do jako uplašene i dršćuće Lune, one dvije su otišle. Zvala sam dežurnog veterinara i odmah smo dogovorili operaciju. Nasreću, sve je dobro prošlo – a Bellu i njezinu vlasnicu više nisam vidjela. Prije pola godine napala ju je akita i to u našoj ulici. Jedan susjed ima dvije akite koje ponekad pusti iz boksa, a nema ogradu oko dvorišta. Prolazile smo mirno, Luna je bila na povodcu i išla mi je uz nogu. Narančasta se akita zatrčala i ugrizla Lunu za but. Ne znam kako, otjerala sam ju. Lunu sam odvela kući i onda sam zajedno s Onim Mojim otišla do susjeda, ali ne bih o tom razgovoru. Lunu smo sami izliječili, maženjem i oblozima natopljenim betadinom. Taj je put izbjegla operaciju, a dobro se izvukla i odlično oporavila od oba napada. Hoće li i ovaj put biti te sreće? Kažu da će rez biti popriličan jer sve moraju očistiti i da će joj gotovo cijeli dio s rebrima (na njenoj lijevoj strani) biti obrijan, ali nije ni to ono što Onog Mog i mene muči. Muči me dokle ići s liječenjem. Lako je ako je to benigni tumor, ali što ako je maligni? Što ako opet za mjesec, dva bude morala na operaciju? O novcu ne razmišljam, za to mora biti pa makar mjesecima jeli samo rižu, grah i krumpire. Dvoumim se oko toga jer razmišljam o tome koliko je sve to zapravo za psa dobro. Znam da postoji i nešto kao kemoterapija za pse, samo se pitam je li to zbog pasa ili njihovih vlasnika? Nije li na neki način zlostavljanje psa ako mu liječenjem izazivamo bol, a pas ne razumije da je to za njegovo dobro? Muči me i to što je Luni dostupnija puno bolja veterinarska skrb i njega nego što je možda čak i većini čovječanstva dostupna dobra medicinska skrb, a pitanja i dileme samo naviru. Svašta mi se vrzma po glavi dok gledam Lunu kako, vjerojatno ništa ne sluteći, drijema naslonjena na topli radijator.  Pokušala sam uhvatiti njeno namigivanje. ;-)  Prethodne su fotografije danas snimljene i vidim da su ju godine pomalo načele, a izuzetno je vedra, optimistična i uvijek dobro i prijateljski raspoložena, a kilometre i kilometre koje gotovo svaki dan prijeđemo u šetnji ne mogu niti približno zbrojiti. (samo se na fotografiji ništa od toga ne vidi). Ne drijema ona baš na svakoj fotografiji. :-)   |
25.11.2020., srijeda
Srijedarije/srijedoumlje
|
U objavama srijedom nije trebalo biti nikakvog teksta, ali ovaj put moram. Gledam TV i saznam za aplikaciju kojom se može provjeriti bilo koje drvo u gradu Zagrebu. Riječ je o mapi u kojoj je uneseno svako drvo. Kad mapu povećate, kliknete na sličicu drveta i sve saznate od tom drvetu. Dakle, šetamo Zagrebom i učimo o drveću. Savršeno. OVO JE POVEZNICA ZA KARTU DRVEĆA GRADA ZAGREBA  |
24.11.2020., utorak
Suton
|
Suton Razmišljala sam o riječi suton jer sam ugledala predivnu fotografiju zalaska Sunca. Zapravo je suton jednostavna i baš divna riječ, vjerojatno nastala od prva dva slova riječi Sunce i troslovne riječi ton. Kad pomislim na riječ ton, prvo mi se javlja značenje zvuka, a ne recimo tona/nijanse boje. Tek na posljednjem mjestu je značenje u smislu tonuti. Zbog toga sam se zapitala kakav bi bio, kad bi postojao, zvuk zalaska Sunca, kakva bi to morala biti onomatopeja? Imamo i riječ zaton, ali mi ipak za zalazak Sunca bolje odgovara suton. Tonem ton po ton za suncem u suton.  (izvor: internet - ne znam autora, ali mu hvala na divnoj fotografiji) |
20.11.2020., petak
Ogledanja
|
Ostao je tek tu i tamo pokoji čudom preživjeli cvijet. Nema više skrivanja u šarenilu latica, plesu šarenog lišća, ogledanja u rosnim listovima i želja upućenih dugama skrivenim u kapima prvih jesenskih kiša. Ogledam se tek u ogledalu. Ovo je to doba godine kad gledam sebe, vidam nezarasle ovogodišnje rane i brojim ožiljke prošlih godina. Sve ih je više, i ožiljaka i rana, i kao da mi se jedino pred ogledalom otkrivaju kad utonem u dubine vlastitih, a ne tuđih očiju. Uhvatim u njima pokret kao da se netko želi skriti od pogleda. Skrivam se od sebe same i to mi uglavnom uspijeva, ali i samu sebe prevarim. Zagledam se u vlagom zamagljeno ogledalo i brzim pokretom ruke ga obrišem i vidim kako unutar mojih zjenica netko prilazi ogledalu i zagleda se, gleda me točno u oči i pokušavam se skriti, ali je rukom obrisano vlagom zamagljeno ogledalo te prilazim i zagledam se i vidim kako se netko pokušava skriti pa rukom brišem vlagom zamagljeno ogledalo… Zavrti mi se od ogledanja, od odraza u odrazima odraza. Ogledanje sebe u sebi težak je proces i neću ga požurivati (znam iz iskustva). Moram samu sebe sobom sebi pripitomiti pa ćemo popričati ja i ja, izmjenjivat ćemo se u skrivanju, ogledanju i traženju, ali ćemo se na kraju gledati ne skrivajući se. Vremena imamo jer doba zamagljenih ogledala tek je počelo.  (foto: Mikitarije) |
18.11.2020., srijeda
Srijedarije (srijedoumlje)
 |
17.11.2020., utorak
Svježa 8
|
Jutros mi je kiša šaptala najnježnijim riječima, plišana me deka mazila najmekšim dodirima te sam zanemarila neke obaveze i prepustila se užitku, i luksuzu, duljeg ostanka u krevetu. Teško da će me išta danas prenuti iz sanjarenja (niti to želim). Jutrenje ,jutarnje buđenje, sinoć oslobođene misli kući doziva. Um im je kuća, ali skrivene ostaju u zakutcima snova, u nestvarnim bojama zamaštanih svjetova. Zatvoreni kapci stražu im drže. Izdajničko uho propustilo je zvuk. Prenute misli jedna drugu sustižu na povratku kući. Niti jedna ne smije skrivena ostati jer um će ju danju tražiti i sam će ,baš kad ne treba, lutati nestvarnim bojama zamaštanih svjetova. (ostvarila sam svoj san) (foto: Mikitarije)  |
14.11.2020., subota
Bjanko popis
|
Nakon današnjeg brzinskog subotnjeg ručka odlučili smo skoknuti do Lidla. Trebamo li baš nešto hitno - ne trebamo, ali eto, jedu nam se rezanci s makom, a maka nema, pravili bi možda neke kiflice sa sezamom, a sezama nema. Što smo stavili na popis - mak, sezam i neke sendvičaste narezotine za popudbinu u kasnim večernjim satima. U ovom našem Lidlu subotom oko 16.30 nema neke gužve pa smo mogli u miru razgledati. Zelena belarom kava je na akciji (i to neko xxl pakiranje) pa ubacismo dvije, mandarine izgledaju odlično (izabrasmo kilu i pol), haringe u umaku od kopra (mljac, daj dvije), brašno od 5 kg isto na akciji (ubacismo 2 pakiranja) i tako nekako redom vanilin šećer, prašak za pecivo, instant digo kvasac, ulje, konzervicu dvije za Lunu, griz, luk srebrnac... Sjetili smo se i maka i sezama, ali mak je rasprodan jer je na akciji, a sezama rijetko kad i ima u Lidlu. Dakle, otišli smo po tri stvari, a kupili samo jednu s popisa. Razmišljam da ubuduće idem s bjanko popisom pa kad nađem nešto zgodno, lijepo si to upišem na popis i stavim kvačicu i tako ću imati stopostonu učinkovitost u kupovini stvari koje su na popisu. 1. današnji uobičajeni (premda kraći) popis za kupovinu  2. nakon potrage za onim po što smo došli (ne djeluje nimalo učinkovito)  3. svašta nešta sam tu naknadno mogla upisati, ali oni minusi mi smetaju  4. idealan popis - upišeš naknadno i sve ispunjeno :-)  |
12.11.2020., četvrtak
Svježa 7
|
Opet me zavela, mekom slatkoćom svilom omotanom. Rastačem se gledajući je, bez snage za odagnati slabost tijela nad bogatstvom što ga nudi. Trenutak je dovoljan za jakost slabosti, za poraz uma nad tijelom što slatko voli i ne odolijeva, premda zna da ono što mu najviše godi ujedno i najviše škodi. Nastala između dva komada štrudle. Slaba sam voljom, baš jesam, ali sad bar imam Svježu 7. :-)  |
11.11.2020., srijeda
Srijedarije (srijedoumlje)
 |
Dostojevski, rođen na današnji dan 1821.
|
Eh, Dostojevski. Dugo već ništa njegovo nisam pročitala. Na brzinu sam prošla kroz citate i zapeo mi je za oko jedan meni znakovit jer takvih "pasa" uvijek ima. I taj listić šumske jagode našao je put kroz rupicu u suhom listu i sad ima više svjetlosti nego što je imao. (foto: Mikitarije)  Dostojevski citati Listić šumske jagode:   |
10.11.2020., utorak
Obično jutro
|
Ušuškala su me ova zadnja dva, tri jutra. Radim tek od 9.30, a ustajem u 7 sati. Jutarnju rutinu obavljam – rutinski. Desetak minuta prije negoli ću ustati samo trknem do plinskog bojlera i uključim grijanje, a u krevet se vratim tako brzo da se nije uopće stigao ohladiti. Nakon desetak minuta ustajem, cmoknem Onog Mog za dobro jutro, cmoknem i Lunu u pseće čelo, protegnemo se i Luna i ja, navučem morgen mantil (zlaćan je mekan i topal) i glasno zijevnem. Još nerazrađenim zglobovima silazim niz stepenice i ulazim u kuhinju, a Luna ostaje čuvati gazdu. Đurđa 2 namigne mi veselo svako jutro (već sam se navikla na nju) i krene sa zagrijavanjem vode za kavu. Odlazim u špajz po hranu za Lunu, stavljam ju u zdjelicu, prelijevam toplom vodom i dodajem komadiće salame ili nekog mesa koje imam u frižideru. Onom Mom kavu spremam po njegovim, a sebi po svojim željama. Kad su kave gotove, odlazim na kat još jednim cmokom probuditi Onog Mog, a pri silasku mi se pridružuje Luna. Ulazi u kuhinju u znatiželjno njuška što ima u zdjelici, ali ne prilazi joj dok ne kažem: „Slobodno uzmi“, i dok ju ne pogladim po glavi. Ponekad, kao i jutros, zaposlim i Julku. Brižno stavim rublje, a još brižnije sredstvo za pranje. Najviše voli Woolite – ostale kao da ne ispere dovoljno dobro pa onda mora dva puta ispirati. Uvijek pričekam minutu, dvije jer se želim uvjeriti da neće sama zavrtjeti onim kotačićem i onda tko zna, možda dobijem jednobojni umjesto šareni veš. Potapšem ju u znak odobravanja. U međuvremenu je Luna pojela sve, izlizala zdjelicu i sad strpljivo čeka da ju pustim u dvorište da odradi zov prirode. Eto i Onog Mog niz stepenice. Ulazi u kuhinju, nazdravljamo kavom i milo se pogledamo. Kratko izmijenimo tek nekoliko riječi, ne želimo riječima kvariti tu neku jutarnju idilu. Brzo je otkucalo 8 sati. Onaj Moj radi od kuće. Skuhao si je drugu kavu, cmoknuo me i otišao na posao, a ja eto, u predahu između širenja veša i odlaska na posao, pišem ovaj tekst. Luna je tiho lajucnula pred ulaznim vratima, puštam ju u kuću, ulazimo u kuhinju, sjedam završiti ovu objavu, a ona se priljubila uz mene, čeka svojih najmanje 5 minuta češkanja glave jer zna da vrlo skoro odoh. Ovakva su jutra tako obična, ali mi ulijevaju snagu i strpljenje za sve ono što me čeka. Prije sam se bojala rutine, i još uvijek ju ne volim, ali ova jutarnju sam prigrlila i presretna sam što ove godine samo jedan dan u tjednu radim od 8 sati jer imam vremena za otpočinjanje dana onako kako mi odgovara – laganini, a ostatak dana može onda biti i u n-toj brzini. Ako stignem, sestrama na viber pošaljem poruku, a jutros je svaka od nas fotografirala svoju kavu pa si preko fotografija poželimo dobro jutro i nazdravimo kavom. Sve me to preplavi nekom milinom za koju bih htjela da ju svi imaju, bar nekoliko trenutaka u danu.   (foto: Mikitarije) Oznake: jutro |
09.11.2020., ponedjeljak
Carl Sagan
|
Znanstvenik koji je uvelike oblikovao moje promišljanje o onome što me okružuje. Rođen je na današnji dan 1934. godine, a seriju Cosmos nisam propuštala premda tada više toga nisam nego što jesam razumjela. Izdvojit ću samo dvije poveznice i knjigu koju sam tek nedavno dobila. To me je uvjerilo da tu i tamo postoje događaji koji nas jednostavno malo gurnu i daju potvrdu da je naš put put u pravom smjeru. :-) Ulomak blijede plave točke 1. epizoda znanstvene serije Cosmos  |
08.11.2020., nedjelja
Tko tu koga (dresira)
|
Jučerašnje jutro započelo je maglom koja je potrajala sve do podneva. Do podneva je potrajalo i moje povlačenje po kuhinji, ispijanje obiju kava, prigovaranje zbog magle koja me je spriječila da obavim i to posljednje košenje trave za ovu kalendarsku godinu - naime, mokru je travu užasno teško za kositi. Sve sam se više uvlačila u svoj baršunasti (opipom, ne materijalom) morgen mantil boje zlaćane bijele kave. Takve je boje i moja kerušica i kad me vidi u tom morgen mantilu ne odvaja se od mene, ali vratimo se mom nezadovoljstvu koje se, što sam se više uvlačila u dotični mantil, sve više izvlačilo i zaposjelo me nekom neobičnom šutnjom. Onom Mom strašno je čudno kad šutim, obuzme ga neka nelagoda (iako mu smeta što ga često pričom prekidam), i to ga često pokrene na akciju. Vratašca regala još su prošlo ljeto otpala – odnosno visila su na jednoj šarki, ali je serviser za klimu taj problem riješio kao što zubar riješi klimav zub – brzo, jednopotezno i učinkovito. Dobro kaže ona stara da muškarca ne triba svakih šest mjeseci podsjećati da nešto napravi jer napravit će, a tako su se danas napokon i ta vratašca vratila na svoje mjesto. Moja se gunđava šutnja nastavila pa je Onaj Moj odlučio i kruh ispeći – i ispekao ga je, a ja čudu. Gunđava se šutnja pretvorila u znatiželjnu pa sam dočekala i ručak, kojeg je trebalo samo podgrijati – ali cijenim i to. Otišao je kupiti vrhnje u trgovinu pa mi je donio i lizalicu, i žele kocke, i mandarine. Sad sam već začuđeno šutjela pa sam dobila i štamplicu amara. U međuvremenu sam ipak uspjela ponešto u dvorištu napraviti i to me je dodatno oraspoložilo (a i amaro je odigrao ulogu) i… veselo sam progovorila (zbog toga me Onaj Moj ponekad zove Cvrkutić) odmah postavši svjesna greške u koracima/riječima. Večer smo proveli u razgovoru, gledanju serije Fear of the walkin dead i planiranju nedjelje, ali se ništa neočekivano nije dogodilo. Prošla mi je kroz um misao dresira li me (kondicionira) možda nagrađujući poželjno mu ponašanje… Kerušica Luna došla je do mene, pomazila sam ponuđen mi topao pseći trbuh, ustala i Luni dala omiljenu joj slasticu i postala svjesna da ju time dresiram – a opet, možda i ona mene. Nekako je jutros sve crno-bijelo (maglovito) u boji (boju daju maćuhice koje radoznalo kroz prozorsko staklo vire u kuhinju).       (foto: Mikitarije)  (preuzeto s interneta) |
07.11.2020., subota
Odmarajući umor
|
Pisala sam o divnoj, šarenoj, raskošnoj, bogatoj, darežljivoj Jeseni, o Jeseni glumici u kazalištu prirode, o Jeseni mački koja se, donijevši dašak svježine, uvlači u kuću na toplo mjesto i prede…, ali postoji i pozadina tih priča – riječ je o zakulisnim poslovima. Svo to lišće otpadne, cvijeće uvene, plodovi se uberu, poberu, proberu i tu je predstavi kraj. Na scenskim je radnicima rekvizite razvrstati, pripremiti pozornicu za sljedeći čin, a ipak osigurati nastup Jeseni i iduće godine. E, taj posao donosi odmarajući umor. Nema toga stresa kojeg se ne mogu riješiti dok skupljam otpalo lišće (već je malo i posivilo), iz zemlje vadim preostale stabljike paprike, tikvica, bundeva, patlidžana, kupusa… Pitaju me neki gdje ću s tolikim lišćem, a lišća imam i manjka. Oko svakog drveta pa povrh lukovica koje će u rano proljeće potjerati i oko kupina, malina – ma svega – stavljam otpalo lišće. Ušuškam bilje da mu bude toplo, a lisnati prekrivač istrune do proljeća pri tome grijući biljkama noge. Okopam i jagode, posadim maćuhice i vrijesak jer će oni biti jedini izvor boja u hladnim i maglenim jutrima koja dolaze. Ove sam godine i nove ljiljane posadila, močvarni hibiskus, borovnice i brusnicu koju pokušavam spasiti. Prošle sam jeseni posadila tulipanovac i kavkaski orah, a i njih moram prebaciti jer mi se čini da su preblizu cesti. Scenskog je posla na pretek i uređivanje scene traje oko tjedan dana. Premda je okućnica sad pomalo pusta, znam da se sve odmara i priprema jer eto, brzo će nam i proljeće – za neka četiri mjeseca i pustoš će opet postati raskoš. Prije proljeća, dakako, ide zima. Kako li samo ona zna biti divna! Dok budem, ispijajući toplu kavu, gledala kroz prozor u očekivanju divne zime, maćuhice će me podsjećati da su boje uvijek tu, možda malo skrivene i na odmoru, ali tu su - u svemu i u svima, oko nas i u nama. Maćuhica Oskaru Dürru Crna kao ponoć, zlatna kao dan, Maćuhica ćuti ispod rosne vaze, U kadifi bajne boje joj se maze, Misliš: usred jave procvjetao san! Zato je i zovu nježno “noć-i-dan” Naše gospođice, kada preko staze Starog parka ljetne sjene sjetno gaze Ispod vrelog neba, modrog kao lan. Kao samrt tamna, kao život sjajna Maćuhica cvate, ali ne miriše — Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan. No u hladnoj nevi čudan život diše, Zagonetan, dubok, čaroban ko san, A kroz baršun drhti jedne duše tajna. A. G. Matoš (foto: Mikitarije)             (mix cvijeća)           Oznake: cvijeće |
05.11.2020., četvrtak
Svježa 6
|
Jučer ujutro sve je bilo pod maglom. Tiho sam pa sve glasnije pjevala „Magla svuda, svuda oko nas…“. Nitko me čuje pa mogu pustiti glas. Kad sam kerušici Luni, a i sebi, umalo probila uši, zašutjela sam, a mislim da su i zidovi bili sretni. Razmišljala sam kojom bih riječju mogla zamijeniti riječ magla. Možda veo, svila, šifon, čipka, koprena… i tako nastade ova igra riječi. Koprenom mliječnom zakoprenjeno okoprenjeno ukoprenjeno nadkoprenjeno do prenuća proljeća. |
04.11.2020., srijeda
Srijedarije (srijedoumlje)
 |
01.11.2020., nedjelja
Svježa 5
|
Stavljam stolnjak na stol. Gledam ga i mislim kako i nije baš oku ugodan. Nekoliko mrlja nastanilo se i ne miču se, čime god ih tjerala. Jedna je od čobanca što ga je mama skuhala i poslala da imamo za sutra; druga (jedva vidljiva) od višnjevca kad smo nazdravljali dobrom zdravlju, sreći i veselju; treća je od voska mirisne svijeće što sam ju od najbolje prijateljice dobila za rođendan… Pomislim kako je baš takav savršeno nesavršen – naš, rasprostrem ga i zapišem misli koje nisu mogle čekati. Niti svoga tkanja u rukama držim. Prsti strepe nad uzorkom - savršenim. Svaka mu je nit jednako zategnuta, bez oštrih promjena boja i smjera. Zategni tu, popusti tamo, ne ispuštaj, drži, ne zateži previše, ne popuštaj toliko, ali prsti kao da svoju volju imaju. Upletu oni i tuđe boje, drugačije niti i umjesto da tkanje slabije bude neku novu snagu ima i ljepotu znanu samo prstima vičnim životnom tkanju. |
