Mikitarije
30.08.2020., nedjelja
Frankenstein
 Na današnji je dan 1797. g. rođena Mary Shelley, spisateljica najpoznatija po djelu Frankenstein. Nema tko nije gledao najmanje jednu od mnogih snimljenih inačica i većini se barem jedna scena urezala u pamćenje. U mom je slučaju to uzvik „It's alive!“ Smatram da se taj uzvik odnosi na ideju samu, na nešto novo, dosad neviđeno… da je umjesto one žaruljice koja u stripovima zasvijetli kad junacima nešto padne na um. Svakojake ideje tako mogu oživjeti. Neke prežive, neke ne. Zaživljena ideja donosi i promjenu, a nju je teško prihvatiti (nešto o tome već sam pisala). Opiremo se promjeni, mozak „boli“ od prilagođavanja, a kad ju prihvatimo često i zaboravimo što je to u njoj bilo tako strašno, zašto smo joj se opirali, a sad nam se čini sasvim smislena i normalna. Svi smo mi pomalo Frankensteini – sastojimo se od tih prilagodbi, a one ostavljaju ožiljke. Ako Frankenstein predstavlja nešto novo (da ne kažem novotariju) ljudi ga nisu prihvaćali zbog straha od novoga, zbog straha od promjene, a zbog takvih su se strahova vjerojatno i ratovi vodili. Svaki put kad u život unesemo promjene (pa čak i u najmanjoj mjeri) iznova oživljavamo Frankensteina i zapravo svatko od nas ima svog gospodina F. sastavljenog od različitih dijelova ideja i obilježenog različitim ožiljcima prilagodbe. Možda naš Frankenestein i naš Dorian Gray na nekoj zabavi uspoređuju ožiljke s nekim tuđim Frankensteinima i Dorianima. Pitam se samo tko pobjeđuje u takvim usporedbama – oni s manje ili oni s više ožiljaka? |
26.08.2020., srijeda
Međunarodni dan pasa
Moj su život psi (zajedno s hrpom drugih životinja) poprilično obilježili. I sad me kerušica gleda pogledom ispod obrva. Vidi da sam zabrinuta i nudi i svoje društvo i svoju igračku za razbibrigu.  (u Canvi uredile Mikitarije)  (foto: Mikitarije) Oznake: Međunarodni dan pasa |
23.08.2020., nedjelja
Izvor
Jučer sam opet prošla pokraj drveta kojeg sam fotografirala prije oko dvije godine. Ima tek pokoji listić i brzinski je nastala pjesmičica Izvor (rijetko pišem pjesme i znam da nisu nešto, ali ova se jednostavno pojavila - kao i pjesma Žetvena žurba).  Drvo predusahlo izvoru stremi nada se ne da se sjeća se listova zelenih odore cvijeća mirisa ljubavi cvrkuta života nada se ne da se sjeća se… |
19.08.2020., srijeda
Moć navike
|
Rob sam svojih navika. Polako sam ih stvarala, a one su preuzele stvar u svoje ruke i sad sam njihov rob. Čini mi se da je lakše uvesti novu naviku nego se riješiti stare i tako se one gomilaju. Neraskidiva je to veza jer ja sam navika, a navika je ja. Navikla sam biti budna do dugo u noć. Navikla sam (ali ne želim) ustajati rano. Navikla sam ujutro skuhati kavu. Navikla sam kilometrima se voziti biciklom. Navikla sam da radio svira cijeli dan. Navikla sam sjediti za laptopom. Navikla sam na nesanicu. Navikla sam peći kolače za vikend. Navikla sam ići u posjet roditeljima bar dva puta tjedno. Navikla sam odraditi što mi se ne da. Navikla sam otići na trening. Navikla sam razmišljati o poslu i kad sam na godišnjem. Navikla sam poslije dobrog ručka popiti malo crnog vina. Evo, navikla sam i pisati za blog. Navikla sam da me ponekad ne razumiju. Navikla sam spavati uz otvoren prozor. Navikla sam staviti masku pri ulasku u zatvoreni prostor. Navikla sam plaćati karticom. Navikla sam na određeni tip humora. Navikla sam na određeno mjesto na kauču. Navikla sam …, ali još se nisam navikla na beskrajnost ljudske gluposti, netolerancije, okrutnosti i nedostatka empatije. Navikla sam da se ne naviknem i ta me navika spašava, ali i tu je zamka. Navika nenavikavanja također je navika. Rob sam svojih navika.  (u Canvi uredile Mikitarije) |
15.08.2020., subota
Crno-bijela jutra u boji
Ugodna su duši mirna i svježa ljetna jutra. Ma, ugodna su duši mirna jutra – mogu ona biti zimska, proljetna, ljetna, jesenska, blagdanska, radna, neradna… svejedno. Takvim jutrima se spustim stepenicama, pristavim kavu, podignem roletne, otvorim prozore, udahnem svjež zrak i divim se bojama cvijeća, listovima i granama drveća, oblicima oblaka, plavom nebu, lastavica letu… Mirnoća me zaogrne, a ja ju objeručke prihvatim i mislim da bih mogla tako u vječnost. Stavljam kave na stol i čujem škripu stepenica. Osmijeh se probudi. Čujem pseće šape po parketu. Osmijeh se probudi. Čujem gugutanje golubova. Osmijeh se probudi. Čujem zujanje pčela na tek otvorenim cvjetovima prkosa, šuštanje lišća na jutarnjem povjetarcu, šlapanje tek pokojeg prolaznika… i osmijeh se opet probudi. Padne mi na pamet da su jutra kao fotografije. Mogu biti crno-bijele (zaogrnute tišinom boja i zvukova), ugodnih nijansi (naznake zvukova, boja, života…) i jarkih boja (doslovno pršte životom). Sve su lijepe na svoj način i ponekad nam neke odgovaraju više, a neke manje i kao što ponekad u crno-bijelom svijetu nedostaje malo boje, tako i u svijetu prštećih boja nedostaje malo jednostavnosti. Nit' zlatna sredina (fotografija ugodnih nijansi) nije uvijek najbolji izbor. Neprekidno biram, malo jednu krajnost, malo drugu pa malo zlatnu sredinu i dobro je. Osmijeh se probudi.    |
11.08.2020., utorak
Naopako
Nemoj tako, to je naopako. Svi smo često čuli tu rečenicu i ponekad mi nije bilo jasno što to ona točno znači. Naopako možemo zapisati kao dvije riječi na opako, a svi znamo što je opako, opakije i što je opačina. Zar je tako loše nešto napraviti po svom, drugačije nego što se dosad radilo – pogotovo ako je rezultat rada isti? Jasno mi je da neke, zapravo većina, stvari ima svoj red i one nisu bitne. Bitno je ono što možemo raditi po svom, pogotovo ako je rezultat isti ili čak i bolji. Da nema te neke svojeglavosti u svima nama nikad ne bismo napredovali, sve bi uvijek bilo isto, život bi uvijek bio isti… Raditi nešto naopako zapravo znači raditi nešto s promjenom, a promjenu je teško prihvatiti. I sebe često uhvatim da se odupirem promjeni i shvaćam da polaganim, ali sigurnim koracima ropstvo navikama dolazi po mene. Koliko ću se moći oduprijeti prije nego što često počnem govoriti da je nešto/sve naopako? Nameće mi se pitanje (a odgovor slutim) o tome rađamo li se svi naopaki i štemaju li nas polako po vlastitioj slici? |
07.08.2020., petak
Oblak
|
Danas, baš u predvečerje, nad mojim se gradom pojavio oblak kao iz pjesme Dobriše Cesarića. Oblak U predvečerje, iznenada, Ni od kog iz dubine gledan, Pojavio se ponad grada Oblak jedan. Vjetar visine ga je njiho, I on je stao da se žari, Al oči sviju ljudi bjehu Uprte u zemne stvari.  I svak je išo svojim putem: za vlašću, zlatom il za hljebom, A on - krvareći ljepotu - Svojim nebom. I plovio je sve to više, Ko da se kani dići do boga; Vjetar visine ga je njiho, Vjetar visine raznio ga. Dobriša Cesarić  |
04.08.2020., utorak
Pogled kroz prozor
|
Lutajući i istraživajući bespuća interneta, naletjeh na nešto vrlo simpatično, a oku, duhu i umu vrlo ugodno. Okupila se zajednica ljudi koju su postavili kamere uz svoje prozore i vi, kad otvorite link, možete baciti pogled na pogled kroz prozor negdje u svijetu. Možete se strelicom (koja je pri dnu prozora) prebaciti na neki drugi pogled. Jučer sam se tako odlično osvježila gledajući kišu kroz prozor u Irskoj (neki su pogledi unaprijed snimljeni, a neki idu u realnom vremenu). Vrijedi isprobati i baciti pogled na poglede kroz prozor. Zamišljam, da netko spretniji, spoji to sve na veliki TV (ako ima) i na taj način dobije dodatan prozor - ma, genijalno. POGLED KROZ PROZOR - LINK Evo i mog pogleda kroz prozor, a fotografija današnjeg predivnog gosta leptira je gratis.   Oznake: pogled prozor |
03.08.2020., ponedjeljak
Promjena zanimanja - zasad samo misao
|
Rado bih promijenila zanimanje. Očekivala sam da će mi posao biti to lakši što ga duže radim, ali nije. Ova me je godina, a koga nije, opteretila kao dvije – tri, a možda i kao pet – šest. Najgore mi je za vrijeme godišnjeg odmora jer tada stignem razmišljati, a Onaj Moj zna kroz šalu reći da to nije dobro. Najčešće razmišljam, a i pričam sama sa sobom pa čak i zapjevam, dok vozim bicikl (imam nekoliko zgodnih pričica vezanih uz vožnju biciklom, ali o njima u nekoj drugoj objavi). Ne primijetim kilometre koje ostavljam iza sebe niti tisuće okretaja pedalama, ali me zato počesto zaustavi kakav poseban prizor kojeg ne stignem fotografirati, a možda je i bolje tako jer se sjetim da su nekad mislili da fotografija uzima dušu, a nju prirodi ne želim uzeti (premda ne mogu odoljeti i često fotografiram jer komadićem duše prirode liječim i krijepim svoju – sad mi to nekako sebično zvuči). Uživam u trenutku koji je više odmor za misli nego za tijelo i nastavljam dalje. Uzbrdo, nizbrdo – nije toliko ni bitno. Ukoliko je vožnja dulja, dođem i do nekih zaključaka, ali nikako da zaključim tu misao o promjeni zanimanja. Teško se maknuti od svog tereta (da ne kažem okova), jer premda je težak, naš je i poznat nam je i znamo ga rasporediti da ga što bolje podnesemo. I tu je ta kvaka 22. Poznato, sigurno, odradiš, dobiješ plaću i tako iz mjeseca u mjesec, iz godine i godinu… dokle – pa do mirovine. Prošla sam više od pola radnog staža i do pune starosne mirovine mi treba 17, 18 godina. Nekad sam sanjala o tome da odem ranije u mirovinu, ali projekcije iznosa moguće mirovine ne daju mi mira. Imam li vremena, i volje, već ovako pomalo sažvakana životom, tražiti nešto novo, iznova učiti? Možda bih trebala najprije biciklom krenuti nekom novom dionicom jer stari putevi (načini) rijetko vode do novih odredišta. Noge mi govore da ću i sutra u vožnju biciklom, i to onu podulju, a ako se i ne domislim ničemu vožnja će dobro doći kao trening za sve one naredne kilometre koje ću proći razmišljajući o promjeni, a možda i krenem nekim novim nepoznatim putem jer "stalna na tom svijetu samo mijena jest".  |
