Mikitarije
31.10.2020., subota
|
Šetajući se danas, ugledala sam zvijezdu. Ne onu nebesku, već onakvu kakvu možemo naći kad ne gledamo u visine. Zvijezde se ponekad mogu naći i pogleda uprtog u zemlju, a tada ih ne očekujemo i tada nas baš iznenade. Gledajući zemaljsku zvijezdu, sjetila sam se pjesme Zvijezda da mi je biti (Josip Pupačić). Zvijezda da mi je biti, i živjeti kao zvijezda negdje visoko, visoko. Pa da netko za mene brojeći zvijezde kaže: Ono je moja zvijezda. Zvijezda da mi je biti.  (foto: Mikitarije) |
29.10.2020., četvrtak
Ovo sada, kakvo bilo, imam - a sutra?
|
Ribam kadu, pločice oko kade, pločice oko pločica oko kade i shvatim da bi zapravo bilo puno bolje kad bih s kade maknula onu plastičnu zavjesu pa nek' se sve zašprica pri tuširanju/podapiranju pa ću bar znati zašto ribam. Tako ribajući, razmišljam o kojekavim zaštitnim folijama i pitam se ima li ikakve koristi od njih. Kad kupim mobitel odmah skinem onu zaštitnu foliju, a tako postupam sa svime. Premda sam jednom, priznajem, kupila onu neku silikonsku obostranu zaštitu za mobitel. Tako obložen tim silikonom uopće nije ličio na ono što sam kupila, a kupila sam ga zato da bih, između ostalog, mogla pregledavati fotografije koje snimim. Oštrinu i bogatstvo boja nisam niti mogla vidjeti pod tim silikonom i nije ta ljubav dugo trajala. Ponekad se toliko brinemo za nešto što kupimo da uopće ne uživamo u iskustvu novoga već ga zarobimo plastikom i celofanom. Još nakon poplava 2014. zaključila sam da nema smisla nešto baš čuvati za kasnije, za svečani ručak ili neku prigodu. Pričala je žena kako je ostala bez svega u poplavi i da joj je žao što nije uživala u onome što ima. I moja majka čuva neke bešteke i servise koje vidimo samo za neku svečanu prigodu. Zašto ne bi svaki dan bila svečana prigoda? Zašto ne bismo zaista uživali u onome što imamo bez obzira koliko je to i kakvo je? Zašto se ne bismo običnim danom malo sredili i sjeli za stol? Pili vino (ma i vodu) iz kristalnih čaša? Hodali u najljepšim cipelama i tako si tijekom dana svaki korak činili još posebnijim? Imam neke svečane hlače. Oblačila sam ih rijetko, a onda ni tada – jer su mi postale uske i što sad – hlače i dalje stoje, baš su od udobnog materijala (uskoro će godinu dana nenošenja pa ću ih baciti), a ja ih mogu samo gledati. Svi mi imamo pregršt takvih primjera i ne preostaje nam drugo nego uživati u onome što imamo upravo sada jer je i sada zapravo jedino što imamo, a sutra – tko će znat'?  |
28.10.2020., srijeda
Srijedarije iliti Srijedoumlje
|
foto: Mikitarije  (mušičava priroda) |
25.10.2020., nedjelja
Brzinske cimet rolnice (dobro utrošeno današnje dodatno vrijeme)
|
U 35 minuta do 50 cimet rolica (neke liče na sombrera) za oko 15 kuna. Potrebno: 2 već gotova, razvučena lisnata tijesta (u lidlu sam kupila, sad je akcija) za posipanje: oko žlice (ali ne vrhom pune) cimeta, 3 žlice šećera i jedan vanilin šećer. pečenje: oko 20 minuta na 180 - kad su pečene, i još vrele, premazati ih mješavinom limunovog soka (jednog manjeg limuna ili polovice većeg) i 4 žlice šećera u prahu. konzumacija: čim se stigne jer tko se stidi ostane gladan. :-)           |
24.10.2020., subota
Svježa 4
|
Svježa 4 Zatvorenih očiju čujem mekoću mačjih šapa. Nemam mačku, sjetim se. Otvorim oči i vidim Jesen, u tijelu mačke. Šapom prozor dodiruje, mekano, tap-takajući. Ustanem i otvorim joj prozor. Ulazeći, dirne me, nježno, mokrom šapom, i repom mi zaškakljika nos. U krevet se opet uvučem i zapredem. Zaposjela me Jesen. |
23.10.2020., petak
Prije vikend odmora
|
Probudim se, skuham kavu i odmah idem škicati čega je novog tu. Dobro mi je ovo okruženje, ali malo sam pretjerala pa ću danas objaviti još jedan jesenski post i onda neću više (a ni manje, dodao bi Onaj Moj) o jeseni. Vikend će biti pomalo kišovit, vjetrovit, umirujuć i, nadam se, rasterećujuć (planiram rondati po ormaru i baciti sve što je višak pa će to biti dodatno rasterećenje). Fotografije u ovom postu sam jučer snimila šetajući se prirodom. Ugodnim nas je vremenom počastila Jesen - čini se da je pročitala priču o sebi Jesen 2020. (foto: Mikitarije)                    |
22.10.2020., četvrtak
Zabrinuta sam
|
Ovo je potpuno neplanirani i najspontaniji post kojeg pišem. Zabrinuta sam jer sam nešto, nije bitno kada i što, objavila, u komentaru sam spomenula Čiku (iz romana Zagor) koji je nakon nekoliko porcija graha rekao da, što se njega tiče, kvantitet, ukoliko nema kvalitete, ima apsolutno presudnu ulogu. Očekivala sam još neke Čiko fore, kapetan Miki fore, Blek fore, Smuk fore pa čak (iako nije značajnije povezano s ovim prethodnima) i Alan Ford fore, a ono friška figa - nema fora. Što li se to i kada dogodilo? Možda ipak moram priznati da me vrijeme malo pomalo dostiže, a možda me već i prestiže. |
Svježa 3
|
Često prođem pokraj dva stabla tulipanovca. Rastu jedan pokraj drugog. Jedno je stablo veće, razgranatije, većeg lišća i debljeg stabla. Drugo je stablo manje, nekakvo guravo, jedva raste, grane su nekako krhkije, listovi manji, a stablo tanje. Znam da su oba posađena istog dana prije desetak godina, a tada su izgledala gotovo istovjetno. Danas sam u prolazu začula dijete koje je majci reklo da je ono manje stablo ružno, a mama mu je odgovorila da bi ga trebalo posjeći i posaditi novo. Došlo mi je da ju pitam zna li zašto je veće stablo tako napredno i da je moguće da je takvo baš zbog manjeg stabla koje ga možda nekako podupire, ne otima mu već mu prepušta i ono što mu samom treba za život. (dakako da znam da je vjerojatnije da je manje stablo manje zahvaljujući tome što se veće stablo možda prije ukorijenilo i time dobilo malu, ali bitnu prednost) Razmišljajući o stablima i granama, u hodu je nastala Svježa 3 i morala sam ju zapisati u mobitel da ju ne zaboravim dok se vratim s posla. Svježa 3 Ulazim, skršena, u sigurnost krošnje tvoje. Granama (svojim) granama (mojim) grananje (naše) podupireš. S listova svojih na moje rosu rosiš. Rastem snagom tvojom, a kad ,skršen, dođeš, granama (svojim) granama (tvojim) grananje (naše) podupirem. |
21.10.2020., srijeda
Srijedoumlje
 (foto: Mikitarije) |
20.10.2020., utorak
O hrani i još koječemu
|
Radim poslijepodnevnu smjenu. Još jučer ujutro smislila sam što ću kuhati za ručak. Bit će to puretina s povrćem. Pogledala sam u reklamne kataloge da bih vidjela je li negdje puretina na sniženju. Vidim u Plodinama je vindonov pureći file poprilično snižen i pomislim kako je to baš dobro jer mi je gotovo usput kad se vraćam s posla. Bila sam u Plodinama, ulovila meso, a povrće imam kod kuće. Cijena je nekih 37 kn za 750 g, a mislim da je to onako jedan solidan komad mesa, a uz povrće Onaj Moj i ja imamo dobar pa čak i s nutricionističkog gledišta kvalitetan ručak za dva dana. Sve ukupno s povrćem (mrkvica, korabica, luk, kupus, celer, peršin, pastrnak, grašak i nekoliko glavičica kelja pupčara) oko 50 kn. Ako taj iznos podijelim s 4 dobit ću po obroku oko 13 kn. Može se kvalitetan objed napraviti i po poprilično nižoj cijeni, ali nije mi to sad tema ove objave. Tema je to što ponekad kad kupim sastojke za ručak, pomislim kako to i nije baš malo novaca, ali ću, kad me uhvati slatki zub, bez problema otići i kupiti neke keksiće za recimo 10 - 15 kn i njih, dok kažeš keks, smazati uz kavu. Gdje je tu neka logika? O toj računici već popriličan broj godina razmišljam i jedini mi zaključak kako volimo tjerati vodu na svoj mlin. Ne mislim da se treba odreći baš svega, ali kad se neke brojke stave na papir, može se doći do zapanjujućih spoznaja. Onaj Moj je pušio do prije nekih godinu dana (i prije toga je imao faze da puši godinu, dvije pa onda godinu, dvije ne). Sad se više i ne sjećam koliko je kutija cigareta, mislim da je oko 30 kn. Stavio je na papir koliko mu/nam je to novaca iz džepa izbijalo, a doslovno je sve odlazilo u dim. Također je znao reći da je nešto skupo, a isti taj dan doslovno izdimiti recimo ručak. Moja su slabost kojekave slastice, a ne bih smjela ni razmišljati o njima i kod mene je istinita ona da ono što čovjeku najviše godi da mu to najviše škodi. Uzet ću za primjer kupovinu Đurđe 2. Koštala je na akciji 2700 kn s tim da su prijevoz i priključivanje na gradski plin bili besplatni. Prva nam je pomisao bila da je to poprilično novaca (što i je), ali to je doslovno onoliko novaca koliko je ranije odlazilo u dim i slatko u oko dva mjeseca. Sve je to stvar perspektive. naknadni dodatak objavi: Nakon što sam napisala objavu, prošetala sam po dvorištu i u onom njegovom najjužnijem, sunčanom dijelu ugledala leptira. Dok sam otišla po mobitel, odlepršao je. Sjetila sam se jedne stare fotke i malo ju uredila. Ova objava ionako je nekako zbrda zdola napisana pa nek' ju bar krasi fotografija s poukom. Uživajte u onome što vas veseli, a što se odricanja tiče, dobro je dok je stvar izbora, a ne moranja.  foto: Mikitarije |
19.10.2020., ponedjeljak
Stigla je Đurđa 2
|
Premda me na neki čudan način žalosti rastanak od Đurđe (o njoj je napisana i posebna objava), danas sam bila pozitivno uznemirena i u slatkom iščekivanju Đurđe 2. Dovezli su je već u 8.15 ujutro, a u 8.35 uključila je sve grijače i ventilator da bi iz sebe izbacila onaj neugodno ugodan miris novoga. Đurđa je dala doprinos zajedništvu naše mini obitelji, a na Đurđi 2 težak je zadatak ispunjavanja očekivanja (olakšali smo joj time što je istog gorenje roda kao i Đurđa). Prva kavica popila se Đurđi u čast, a druga Đurđi 2 za dobrodošlicu. Neobično je čista Đurđa 2, gledam i provjeravam jesu li vrata uopće stavljena, je li to neka blistajuća folija na njenom kapku od kaljenog stakla... Trebat će vremena naviknuti se na drugačiji položaj onog treperavog plavičastog oka, a čim prvi put mlijeko ili nešto drugo iskipi postat će Đurđa 2 baš onakva kakva treba biti - nesavršena. (htjela sam napisati manje savršena, ali može li se uopće biti manje savršen(a), jer ili jesi ili nisi) Đurđa 2   Đurđa  (foto: Mikitarije) |
18.10.2020., nedjelja
Svježa 2
|
Svježa 2 Sanjarim ponekad, ponekad zastanem, probuđena, probuđena i (ne)svjesna vrtuljka, vrtuljka okoseblja i ne znam više, više ne znam je li oko ili kolo. Te moje kao neke pjesme su valjda jasne samo meni (i to samo kratko vrijeme, a onda prođe taj trenutak), ali ne daju mi mira dok ih ne izgovorim nekoliko puta naglas ili dok ih ne zapišem jer stvore se u trenutku i ne uređujem ih (možda bih ipak za dobrobit onih koji čitaju :-) ) Kad ih zapišem ili izgovorim naglas one odu svojim putem kao paučići i o njima onda više ne razmišljam. Svježu 1 sam objavila prije dva dana, a evo i ovu ću i sve ostale, a kome su zaista loše po naslovu će ubuduće znati da su to takve i takve pjesme i da ih treba izbjegavati. :-)))) Na blogu sam, osim Svježe 1 i Svježe 2, objavila dvije pjesme i to Jutro (3. 7. 2020.) i Izvor (7. 7. 2020.) pa ako nekoga zanima, može baciti pogled. Oznake: oprez, čitati na vlastitu odgovornost |
Što me upravo muči?
|
Upravo me muči kava koja se ohladila. Kažem Onom Mom, prenem ga iz dubokoumnog razmišljanja nedjeljom prijepodne, da mi to stvarno ide na živce, a on odgovori neka ju popijem prije nego se ohladi. Eto, toliko o podršci i utjesi s ovakvim bitnim životnim problemima (ne imala većih). Imamo neku prastaru mikrovalnu pećnicu - teža je od onih nekadašnjih grundig televizora - ima oko petnaestak kila. Ona mi uglavnom služi za podgrijavanje kave. Nije to ništa čudno, mislim da popriličan broj kavoljubaca svoju ohlađenu kavu podgrijava. Kad baš zahladi, radijatori su topli pa često sjednem bliže radijatoru, a šalicu kave odlažem na njega da se ipak hlađenje koliko toliko uspori i to je sasvim dovoljno. Međutim, ovakvi neki između dani su problem. Radijatori su možda na nekih četrdeset i pet stupnjeva i to nije dovoljno. Usipam li kavu i džezvu i podgrijem, kao da promijeni okus. Slično je i s mikrovalnom, kao da, nakon zagrijavanja, to više nije ista kava. Mogao bi netko reći da skuham drugu, svježu, ali druga nije prva, a prve mora biti u točno određenoj količini. Eto sad mudrovanja. Još prije nekoliko godina vidjela sam usb grijače kave, ali onda bih morala biti uz laptop dok pijuckam, a to baš ne želim uvijek - osim kad ovako ponekad nedjeljom pišem prvo što mi padne na pamet. Moram nešto i priznati, mikrovalku koristim i za - grijanje voća koje ću pojesti. Ljeti mogu jesti led ledeni, ali čim se jutarnje i dnevne temperature spuste ja jedem toplo voće i pijem mlaku (ponekad i toplu) vodu. Dakle, naranče, jabuke, mandarine (evo jučer i dunju), ma sve voće, podgrijavam u mikrovalnoj. Ponekad, ako se sjetim, ujutro na topal radijator posložim voće koje ću tog dana jesti, a poseban mi je gušt dok pijem gorku, jaku tursku kavu jesti jabuku, naranču, grejp (moram napomenuti da to nema nikakvog utjecaja na moju probavu). Evo i nekoliko fotografija - onako za pogledat'.  (jabuka na fotografiji nije mala, šalica je to od 3,5 dcl)(foto: Mikitarije)      |
16.10.2020., petak
Kako ugibaju rode?
|
Svi mi često na nogostupu, negdje u parku ili na cesti ponekad ugledamo uginulu životinju. Kad ih vidim, nadam se da su uginule na mjestu. Nekako mi je najteže kad vidim u prometu stradalog ježa, a među stradalim životinjama najviše je ptica (čak i lastavica, što me pomalo iznenađuje). Prije nekoliko mjeseci ugledala sam jazavca pokraj ceste. Nisam bila sigurna je li mu udarac automobila u potpunosti presudio te sam sišla s bicikla i odlučila provjeriti. Bila sam izuzetno oprezna jer znam da su jazavci pomalo agresivna stvorenja. Polako sam prilazila, ali ne i tiho jer sam htjela što prije saznati je li još živ pa da mogu pozvati pomoć. Automobili su prolazili, a vozači/vozačice su me iznenađeno i zbunjeno gledali jer je vjerojatno izgledalo kao da se šuljam ili prikradam nečemu nevidljivom. Jazavac je, dakako, već bio uginuo, a mene je zaista obuzela neka žalost i ljutnja. Nakon nekog vremena sjetila bih se tog događaja samo kad bih prolazila tom cestom. Sjetila sam ga se i danas, ali zbog sasvim drugog razloga. Vraćajući se s posla, ugledala sam rodu u polju. Spazila sam ju izdaleka, prometa nije bilo te sam usporila i dobro pogledala i ono zaista roda. Sama je, vjerojatno i usamljena, nasred polja. Djeluje isprano, glava joj je malo klonula, vjerojatno je bolesna ili stara, ali uspravno stoji pored kanala u kojem vjerojatno ima žaba. Pomislila sam kako zapravo nikad nisam vidjela uginulu rodu. Kako li one i od čega ugibaju? Neke vjerojatno od lovačke puške, neke od grabežljivaca, a čini se da neke ipak od starosti ugibaju. Kako li se ona osjećala dok je jato odlazilo u toplije krajeve? Je li znala da ostaje zauvijek? Je li imala koga za ispratiti i poželjeti mu/joj sretan put? Nada li se možda čudu? Zašto ne odustane i tako si ubrza kraj? Zašto za nju ne zna nitko, a za Malenu i Klepetana znaju svi? Pomislila sam da bi bilo lijepo vidjeti ju i u ponedjeljak, ili možda ipak ne bi. (roda, sama i vjerojatno usamljena, usred jesenskog polja, foto: Mikitarije)  (roda u cvijeću, čini se zadovoljna, foto: Mikitarije)  |
Jedna mudra Oscara Wildea
|
Tek zadnjih godina shvaćam što je htio reći. Oscar Fingal O'Flahertie Wills Wilde (Dublin, 16. listopada 1854. - Pariz, 30. studenog 1900.)  |
15.10.2020., četvrtak
Svježa 1
|
Pisanje pjesma ili ti ide ili ne ide. Meni nekako ne ide, ali ne odustajem. Pisala sam ih ponekad i prije, ali su mi rekli da u njima kao da je jedan odrasli, osjećajni, umni stih/strofa pa jedan dječji i da su nekako neuklopljene (tješim se mišlju da su htjeli reći neukalupljene). Već dugo pokušavam smoći snage za pisati ih opet, takve kakve jesu jer one nastanu u par minuta i ne volim ih mijenjati jer onda nisu onakve, tek stvorene, tek izašle, tek zapisane - svježe. Evo jedne bez naslova (a možda ju kasnije nazovem Svježa 1 ) tek ispod čekića (prstiju i tipki) nastala. Da mi je žlica kojom bih iz sivoće svoje boje tvoje izvadila i opet ih pojela. Da su mi škare kojima bih iz srca svoga tvoje izrezala i opet nazad zalijepila. Da mi je štapić čarobni, leptira let, procvali cvijet, za biti tad i sad, tamo i tu, i sebe tobom činiti boljom. (15. 10. 2020.) |
14.10.2020., srijeda
Sridom u sridu
Odlučila sam svake srijede samo neku sliku, glazbu ili fotografiju postaviti. Nešto što mi se učini prigodno baš tog trenutka kad otvorim svoj blog. Ponekad će imati smisla, češće baš i ne, ali neka. Možda bih trebala drugi naslov, ovaj mi je kao nešto poznat. Recimo Srijedovanje, Umosrijedije, Srijedoumije, Srijedoumlje... samo nek' ne bude Oslobodimebožeovakvihgluposti. :-) Oznake: sridom u sridu |
12.10.2020., ponedjeljak
(O)sjećanje
|
Jutros je počela kiša i ne staje. Napokon pada i baš je ona prava, jesenska, natapajuća. Možda mi se čini, ali priroda kao je da je odahnula, predahnula i udahnula svježi zrak. Da je toplije, skakutala bih po tim lokvama, ali i ovako se nisam baš potrudila zaobići ih. Volim čuti šljapkanje pod potplatima, kišne kapi na kišobranu, zvuk automobilskih guma na cesti – sve je nekako drugačije, zatomljenije, a opet nije ušuškano i umekšano kao zvukovi na snijegu. Ima neke draži i u istrčavanju iz auta, trčkaranju sitnim koracima do kapije, pa do ulaznih vrata i onda onaj neobičan osjećaj kad uđem u zatvoreni prostor, a zarobljeni se miris kiše proširi cijelim hodnikom. Stresem se od jesenske vlage i hladnoće i pomislim kako je lijepo. Bacim pogled na svoje cipele i vidim da su mokre, na njih se blatom zalijepilo nekoliko sitnih listića, ali lijepo je i to. Osmjehnem se samoj sebi još uvijek pod dojmom sjećanja kojeg je današnje jutro probudilo. Vozeći se automobilom na posao uočila sam plodove divljeg kestena na ulici. Nitko ih više ne skuplja i nekako mi ih je žao. Sjetim se kako smo ih skupljali, a ako bi se malo ranije ubrali i na silu otvorili, često su bili mramorno prošarani. Najvećeg kestena u ulici moga djetinjstva odavno već nema, ali često ga se sjeti djevojčica koja je, vraćajući se iz škole, gustoj kiši unatoč, zatvorila kišobran i njime pokušala, a i uspjela, dohvatiti kesten koji joj se činio najvećim. Samo je malo namigivao iz ježinaste kore, a bio je tako visoko. Kapi su padale s umornog lišća i hladile vrat, provukle su se i kroz rukave kabanice pa su stizale sve do pazuha, umivale su oči i izazivale smijeh. Napokon je pao, ravno pred kišom i blatom natopljene cipele. Prsti su drhtali od napora, a trebalo ga je oprezno i nježno uzeti i staviti na dlan, jer kesteni bodu samo ako ih se stisne.  (foto - preuzeto s interneta) Kišobran je, srećom, preživio svoju prekvalifikaciju. Torba je bila teška pa nije ni sudjelovala u toj pustolovini, kabanica je bila od izdržljivog materijala, ali vidjela je i ona bolje dane. Cipele su najviše nastradale, a tko zna što će reći mama. Vjerojatno će galamiti, ali proći će i to, a u ruci će ostati glatki, mramorno prošarani kesten. Otvaram svoj dlan, nije to više onaj dječji, ali kao da pamti ježinastu koru i glatki plod kestena. Ulazim u kuhinju i kroz prozor ugledam skupinu djece koja idu u školu. Jedna je djevojčica namjerno skočila u lokvu, a ostali su odskočili. Raširila je ruke, na trenutak spustila kišobran i zavrtjela se. Nadam se da će i ona doći do svog kestena. |
11.10.2020., nedjelja
Različitosti
|
Svjesna sam različitosti ženskog i muškog uma, ali neću sad o tome neku kao umnu objavu pisati. Začudi me kako je razlika vidljiva u svemu pa čak i u najjednostavnijim stvarima. Nekidan samo imali pileće jetrice i srca na saft, palentu kao prilog, a zelenu salatu i mini rajčice onako za očistit' zube. :-) Bilo je vrlo ukusno, a nije naštetilo ni to što je baš lijepo izgledalo (Onaj Moj se baš potrudio oko ručka). Odlučili smo fotografirati ručak i najbližima praviti zazubice. Evo fotografija:   Vjerujem da uopće nije teško pogoditi koja je fotografija iz muškog, a koja iz ženskog kuta gledanja. Onaj Moj uvijek je usredotočen na jednu stvar, a kad s tim završi, svu svoju pozornost pridaje drugoj i tako redom. To je i na fotografiji vidljivo - lijepo je sve posloženo, sve ima svoje mjesto. Moj je um uvijek na sto strana, kao sto otvorenih kartica na internetu i cijelo vrijeme skačem s jedne na drugu i rijetko kad ostane samo jedna otvorena. To je također vidljivo na fotografiji - sve se nešto preklapa, a one mini rajčice razasute su po cijelom tanjuru (rekli bi kod mene da su raširene kao đubre po livadi). Na mojoj fotografiji vidljiva je cjelina, a na fotografiji Onog Mog jelo je u prvom planu (kao što i treba biti). Ne preostaje mi ništa drugo reći/napisati nego da različitost zaista uveseljava. |
08.10.2020., četvrtak
Nije zaboravljen i sretan mu 128. rođendan
|
Pročitala sam danas da bi bio zaboravljen da nije dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ne slažem se s tim, a moje mišljenje potvrdili su citati koje sam ponovno pročitala. Teško mi je bilo izdvojiti samo jedan, ali dan je divan, sunčan, optimističan, jednostavno lijep pa sam se povela tim svojim osjećajem. Ispod uprizorenog citata navest ću ih još i svaki od njih traži vrijeme za razmišljanje, a poneki su bolni istinom koju nose.  (foto: Mikitarije) Zarazna je i razorna moć laži. Zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može zamrziti svoj život? Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati. Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja. Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti. U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti. Svi pravi životi su lijepi i teški. Primitivni i ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih ljudi ta moć je, čini mi se, manja. Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno. Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje! U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti. ... |
07.10.2020., srijeda
Đurđa
|
Prije nekoliko godina uselili smo u novu polovnu kuću. Nije loša, koliko smo mogli toliko smo unaprijed potrošili, ali joj je potreban onako baš temeljit makeover. Zidovi su zdravi, temelji još uvijek temeljiti, vlage nema, a ostalo se da riješiti. Stari crijep zamijenili smo limom (nakon ravnanja greda, novih letvica, dasaka i onog nekog paropropusnog/vodonepropusnog papira). Ostalo je na čekanju. Čini mi se da ova moja generacija ranih sedamdesetih samo nešto čeka, sve je na nekakvu odgodu, a vrijeme ide i ne pita. Ponekad, ipak, odgode nema. Julka je stara i dotrajala (oni koji su čitali redovitije znaju o čemu se radi), ali odradi svoje. Pećnica (ponekad ju, ne znam zašto, oslovim s Đurđa) nije dočekala svoje umirovljenje. Đurđa je bila sasvim ok, nije mijenjala raspoloženja, temperatura stabilna, a topli zagrljaj za kiflice, kolačiće, pečenja uvijek je bio spreman - do prije dva mjeseca. Ponestali su Đurđi topli zagrljaji, ali nas je svako jutro spremno dočekala zovući nas na druženje uz kavu. Ostavili smo ju da se odmori preko ljeta jer je ionako bilo toplo. Zagrljaji su nedostajali, ali moglo se bez njih – samo nek' ujutro zatreperi i otvori se ono omiljeno nam, najsitnije, plavičasto oko koje učas zagrije vodu do vrenja. Jučer je Đurđin liječnik došao prvi put. Izvukao ju je iz omiljenog joj ćoška, izmjerio joj razinu rada metabolizma i kaže da nije dobro. Inače odu donji grijači, a njoj, eto gornji pregorjeli. Donijet će on njoj sutra novi pa će i ona biti bar jednim svojim dijelom nova. Nema problema, rekosmo. Đurđa nam je bitna i ne želimo ju samo odbaciti kao komad smeća (pardon, otpada) premda ima 15, 16 godina. Želja nam je da bude s nama bar do punoljetnosti, a onda nek' ide svojim putem. Došao je liječnik jutros. Donio je sve što bi Đurđi moglo zatrebati, ali Đurđa je pružila neviđeni otpor. Stisnula je svoje vijke (zube), zagrizla i ne popušta. Reče liječnik da su rijetke takve situacije gdje on ne može vijke odvrnuti, ali eto, događa se. Đurđa jednostavno nije htjela nove dijelove. Odlučila je biti svoja, otići sa stilom, u jednom komadu, bez nadogradnji. I svaka joj čast. Nema više snage za onu iskricu i morala sam ju probuditi šibicom i zatreperilo je plavičasto oko, skuhala sam još jednu kavu koju ćefim dok ovo pišem i pogledavam ju. Samo se nadam da neće Julka za njom. Ista su generacija, a ni Đuro nije puno mlađi - on je već dobio novo srce koje pumpa toplu vodu njegovim žilama te će nas, nadam se, bar još 5 zima grijati. (foto: Mikitarije) |
04.10.2020., nedjelja
Nisam stigla jučer
|
Jesenjin je rođen na jučerašnji dan (3. 10. 1895. - 28. 12. 1925.), a jučer nisam stigla ovdje ga se prisjetiti. Drage su mi njegove pjesme i uz neke sam plačući zaspala. Ispod ovog teksta priložit ću poveznicu za pdf zbirku njegovih pjesama, a izdvojit ću dvije. Pjesmu Breza za koju sam negdje čitala da je prva njegova pjesma i Pjesmu o keruši koju sam prvi put čitala u školi i rasplakala se na satu hrvatskog toliko da sam morala izaći van iz učionice. Na fb stranici Sekularni kalendar piše: "Stvorio je pjesništvo posvećeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje crpi iz seoskog života i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, razbarušeni individualizam, kavanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva." Ovo je Zbirka Jesenjihovih pjesama (pdf) BREZA Pod prozorom mojim Bijela se breza Prekri srebrnastim Velom snježna veza. Na mrežastoj krošnji Što se s vjetrom trese Kao sitan pervaz Vise bijele rese. Stoji bijela breza I u miru snatri, A pahulje gore U zlatastoj vatri. A zora lijeno Nadolazi i štipa I na bijelo granje Novo srebro sipa. 1913.  (nepoznat autor) Pjesma o keruši Jutros rano gdje strn šumi, lupka, gdje se bijeli trska u guguti, sedmero je oštenila kučka, sedmero je oštenila žuti’. Do u sumrak grlila ih nježno i lizala niz dlaku što rudi, i slivo se mlak sok neizbježno, iz tih toplih materinskih grudi. A uveče, kad živina juri, da zauzme motke, il’ prut jak, izišo je tad domaćin tmurni, i svu štenad potrpo u džak. A ona je za tragom trčala, stizala ga, kao kad uhode… I dugo je, dugo je drhtala nezamrzla površina vode. Pri povratku, vukuć se po tmini, i ližući znoj s bedara lijenih, mjesec joj se nad izbom učini, kao jedno od kučića njenih. Zurila je u svod plavi, glatki, zavijala bolno za svojima, a mjesec se kotrljao tanki, i skrio se za hum u poljima. Nijemo, ko od milosti il’ sreće, kad joj bace kamičak niz brijeg pale su i njene oči pseće, kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg. 1915.   (nepoznati autori) |
02.10.2020., petak
Jesen 2020.
|
Još proljetos sam očekivala da će ova Jesen biti poprilično drugačija. Mislim da sam stavila prevelik pritisak na nju, štoviše, mislim da je Jesen pod stresom. Pokazuje sve simptome prevelikog stresa – mijenja raspoloženja, ne zna što bi obukla nit’ kako bi se našminkala. Kod nas bi se reklo da ne zna bi li piškila ili kakila. Palo mi je na pamet da je ova Jesen možda prva u nizu takvih jeseni. Zašto? Pa, ako priroda može utjecati na naše raspoloženje i mi utječemo na to kakva će ona biti.        Proljeće je, barem u našem kutku Europe, počelo divno. Početkom ožujka sve je nekako živnulo i onda – rez – nema više života. Tmurne su bile dugoročne prognoze jer, kažu, oporavljat ćemo se godinama. Sve to kao da je uplašilo Ljeto koje se potrudilo, a možda je samo živjelo na vlastitoj staroj slavi i jedva čekalo da dođe red na Jesen jer Jesen svi vole i Jesen nudi za svakog ponešto. Međutim, dok je virila iza zastora kazališta prirode, vidjela je Jesen da je publika ponešto nervoznija, umornija, dosta joj je to nekog poluljeta i želi punu Jesen. Šarenu, toplu, ponekad (ali ne prečesto) maglovitu, s dovoljno kiše da opere ljetnu prašinu, ali da ipak ne bude blata i da su svi vikendi sunčani da se može uživati u prirodi. Vidjevši takvu publiku odlučila je ne privlačiti previše pozornosti. Najbolje bi bilo da joj ovogodišnja izvedba bude u nekom prosjeku, ili nešto lošija jer, bude li pokazala ono najbolje što ima (a ima toga) podići će si ljestvicu za nagodinu, a tko zna kakva ju publika može nagodinu dočekati. Načula je od ljudi u prolazu da svašta nešta ne radi zbog pomalo tajanstvene, nove bolesti. Možda bi i ona mogla malo „fušlati“ ove godine jer umorna je od svih tih predivnih dana, slatkih plodova, veselja, pjesme pa čak i od laganog preoblačenja i uskakanja iz šarenih haljina u sivkaste kombinezone. Odlučila je da je u redu malo se izvući na situaciju u društvu i prištedjeti malo energije. Smatrala je da je njen čin u predstavi najteži jer sva je publika trebala biti zadovljona, a ona mora toliko svojih lica izmijeniti.           Pričekala je još malo, ali je bila nestrpljiva te je na pozornicu izašla malo prerano (22. 9. umjesto 23. 9). Time je privukla dodatnu pozornost publike. Neki su ju gledali i očekivali baroknu raskoš, neki su je slušali i očekivali najmilozvučnije zvukove, neki su ju mirisali i očekivali su najopojnija vina. Međutim, škrtost je bilo novo normalno za jesen. Škrto sunce, škrti plodovi, škrta kiša… Mislila je da će i to sve proći, doći će Zima, a njoj je najlakše. Ona može biti u bijelom od jutra do mraka i nitko joj neće zamjeriti – samo mora oko Božića biti baš bijela, ali, zavidjela je Jesen Zimi i na mudrosti. Mudra je zima već desetljećima pomalo popuštala oko Božića i navikla se publika da nju, takvu kakva je i više ju ne muče nego se s nostalgijom prisjećaju nekih davnih Zima.           Razmišljajući o tome kako je Zima mudra i kako si je olakšala posao, Jesen je, gotovo nesvjesno, odlučila zbaciti posuđeni stari i pomalo prašnjikav ogrtač kojeg je nekad davno, dok se još trudila, Zima povremeno koristila. Publika je čudu gledala jer se nije nadala takvoj preobrazbi jer je početak čina bio tužan, jadan, čemeran i škrt, a i rode i lastavice su rano otišle. Zaplesala je Jesen u sredini svoga čina, nikad nije tako plesala, vapila je za životom, a što je ples bivao strastveniji i što je odjeća više šarenilom blistala to je stresa bilo manje. Publika je pljeskala i bila je zadovoljna jer je bar sredina jednog čina bila savršena, onako kako treba, kratka i slatka oda životu i ljubavi, a ostalo kako bude. Jesen je, vrlo zadovoljna svojom izvedbom, vratila svoj stari sjaj. Njeno raspoloženje prelilo se i na publiku i bilo je za svakoga ponešto. Zimi je bačena rukavica u lice, ali Zima će vjerojatno iskoristiti priliku i neće se baš potruditi.         (sve fotografije fotografirale Mikitarije) |
