Mikitarije

02.10.2020., petak

Jesen 2020.

Još proljetos sam očekivala da će ova Jesen biti poprilično drugačija. Mislim da sam stavila prevelik pritisak na nju, štoviše, mislim da je Jesen pod stresom.

Pokazuje sve simptome prevelikog stresa – mijenja raspoloženja, ne zna što bi obukla nit’ kako bi se našminkala. Kod nas bi se reklo da ne zna bi li piškila ili kakila. Palo mi je na pamet da je ova Jesen možda prva u nizu takvih jeseni. Zašto? Pa, ako priroda može utjecati na naše raspoloženje i mi utječemo na to kakva će ona biti.

Proljeće je, barem u našem kutku Europe, počelo divno. Početkom ožujka sve je nekako živnulo i onda – rez – nema više života. Tmurne su bile dugoročne prognoze jer, kažu, oporavljat ćemo se godinama. Sve to kao da je uplašilo Ljeto koje se potrudilo, a možda je samo živjelo na vlastitoj staroj slavi i jedva čekalo da dođe red na Jesen jer Jesen svi vole i Jesen nudi za svakog ponešto.

Međutim, dok je virila iza zastora kazališta prirode, vidjela je Jesen da je publika ponešto nervoznija, umornija, dosta joj je to nekog poluljeta i želi punu Jesen. Šarenu, toplu, ponekad (ali ne prečesto) maglovitu, s dovoljno kiše da opere ljetnu prašinu, ali da ipak ne bude blata i da su svi vikendi sunčani da se može uživati u prirodi. Vidjevši takvu publiku odlučila je ne privlačiti previše pozornosti. Najbolje bi bilo da joj ovogodišnja izvedba bude u nekom prosjeku, ili nešto lošija jer, bude li pokazala ono najbolje što ima (a ima toga) podići će si ljestvicu za nagodinu, a tko zna kakva ju publika može nagodinu dočekati. Načula je od ljudi u prolazu da svašta nešta ne radi zbog pomalo tajanstvene, nove bolesti. Možda bi i ona mogla malo „fušlati“ ove godine jer umorna je od svih tih predivnih dana, slatkih plodova, veselja, pjesme pa čak i od laganog preoblačenja i uskakanja iz šarenih haljina u sivkaste kombinezone. Odlučila je da je u redu malo se izvući na situaciju u društvu i prištedjeti malo energije. Smatrala je da je njen čin u predstavi najteži jer sva je publika trebala biti zadovljona, a ona mora toliko svojih lica izmijeniti.

Pričekala je još malo, ali je bila nestrpljiva te je na pozornicu izašla malo prerano (22. 9. umjesto 23. 9). Time je privukla dodatnu pozornost publike. Neki su ju gledali i očekivali baroknu raskoš, neki su je slušali i očekivali najmilozvučnije zvukove, neki su ju mirisali i očekivali su najopojnija vina. Međutim, škrtost je bilo novo normalno za jesen. Škrto sunce, škrti plodovi, škrta kiša… Mislila je da će i to sve proći, doći će Zima, a njoj je najlakše. Ona može biti u bijelom od jutra do mraka i nitko joj neće zamjeriti – samo mora oko Božića biti baš bijela, ali, zavidjela je Jesen Zimi i na mudrosti. Mudra je zima već desetljećima pomalo popuštala oko Božića i navikla se publika da nju, takvu kakva je i više ju ne muče nego se s nostalgijom prisjećaju nekih davnih Zima.

Razmišljajući o tome kako je Zima mudra i kako si je olakšala posao, Jesen je, gotovo nesvjesno, odlučila zbaciti posuđeni stari i pomalo prašnjikav ogrtač kojeg je nekad davno, dok se još trudila, Zima povremeno koristila. Publika je čudu gledala jer se nije nadala takvoj preobrazbi jer je početak čina bio tužan, jadan, čemeran i škrt, a i rode i lastavice su rano otišle. Zaplesala je Jesen u sredini svoga čina, nikad nije tako plesala, vapila je za životom, a što je ples bivao strastveniji i što je odjeća više šarenilom blistala to je stresa bilo manje. Publika je pljeskala i bila je zadovoljna jer je bar sredina jednog čina bila savršena, onako kako treba, kratka i slatka oda životu i ljubavi, a ostalo kako bude.

Jesen je, vrlo zadovoljna svojom izvedbom, vratila svoj stari sjaj. Njeno raspoloženje prelilo se i na publiku i bilo je za svakoga ponešto. Zimi je bačena rukavica u lice, ali Zima će vjerojatno iskoristiti priliku i neće se baš potruditi.