Mikitarije
12.10.2020., ponedjeljak
(O)sjećanje
|
Jutros je počela kiša i ne staje. Napokon pada i baš je ona prava, jesenska, natapajuća. Možda mi se čini, ali priroda kao je da je odahnula, predahnula i udahnula svježi zrak. Da je toplije, skakutala bih po tim lokvama, ali i ovako se nisam baš potrudila zaobići ih. Volim čuti šljapkanje pod potplatima, kišne kapi na kišobranu, zvuk automobilskih guma na cesti – sve je nekako drugačije, zatomljenije, a opet nije ušuškano i umekšano kao zvukovi na snijegu. Ima neke draži i u istrčavanju iz auta, trčkaranju sitnim koracima do kapije, pa do ulaznih vrata i onda onaj neobičan osjećaj kad uđem u zatvoreni prostor, a zarobljeni se miris kiše proširi cijelim hodnikom. Stresem se od jesenske vlage i hladnoće i pomislim kako je lijepo. Bacim pogled na svoje cipele i vidim da su mokre, na njih se blatom zalijepilo nekoliko sitnih listića, ali lijepo je i to. Osmjehnem se samoj sebi još uvijek pod dojmom sjećanja kojeg je današnje jutro probudilo. Vozeći se automobilom na posao uočila sam plodove divljeg kestena na ulici. Nitko ih više ne skuplja i nekako mi ih je žao. Sjetim se kako smo ih skupljali, a ako bi se malo ranije ubrali i na silu otvorili, često su bili mramorno prošarani. Najvećeg kestena u ulici moga djetinjstva odavno već nema, ali često ga se sjeti djevojčica koja je, vraćajući se iz škole, gustoj kiši unatoč, zatvorila kišobran i njime pokušala, a i uspjela, dohvatiti kesten koji joj se činio najvećim. Samo je malo namigivao iz ježinaste kore, a bio je tako visoko. Kapi su padale s umornog lišća i hladile vrat, provukle su se i kroz rukave kabanice pa su stizale sve do pazuha, umivale su oči i izazivale smijeh. Napokon je pao, ravno pred kišom i blatom natopljene cipele. Prsti su drhtali od napora, a trebalo ga je oprezno i nježno uzeti i staviti na dlan, jer kesteni bodu samo ako ih se stisne.  (foto - preuzeto s interneta) Kišobran je, srećom, preživio svoju prekvalifikaciju. Torba je bila teška pa nije ni sudjelovala u toj pustolovini, kabanica je bila od izdržljivog materijala, ali vidjela je i ona bolje dane. Cipele su najviše nastradale, a tko zna što će reći mama. Vjerojatno će galamiti, ali proći će i to, a u ruci će ostati glatki, mramorno prošarani kesten. Otvaram svoj dlan, nije to više onaj dječji, ali kao da pamti ježinastu koru i glatki plod kestena. Ulazim u kuhinju i kroz prozor ugledam skupinu djece koja idu u školu. Jedna je djevojčica namjerno skočila u lokvu, a ostali su odskočili. Raširila je ruke, na trenutak spustila kišobran i zavrtjela se. Nadam se da će i ona doći do svog kestena. |
23.09.2020., srijeda
Kraj testa?
|
Možda je malo kasno za pisanje bloga, ali upravo me prožeo osjećaj sličan onome kad ti je ostao još jedan ili dva zadatka u testu. Vremena imaš još taman za njih, a prethodni zadatci su bili teški, ali rješevi. Ne znam zbog čega se pojavio pa mu tražim objašnjenje. Roje mi se misli, nisam ni znala da mogu smisliti toliko teorija zavjera, a nadam se da je točna ona da je globalni test izdržljivosti pri kraju. Možda ono što je počelo početkom proljeća, napokon završi sad početkom jeseni. Možda netko golemim megafonom objavi da možemo baciti maske u zrak ili u smeće, da smijemo sve za što je preporuka da ne smijemo..., ali mi se čini da bi nakon toga moglo uslijediti da smo prošli na nekim pristupnim pregovorima u neku, recimo, Galaktičku Uniju, da imamo ukupno 450 od 700 bodova i da smo se za dlaku izvukli jer da nismo prošli, uništili bi nas, dezintegrirali, fazorirali, u paru pretvorili. Nakon toga bi nam netko mogao dati neku povelju kojom dokazujemo da možemo živjeti s virusom, da smo ga prihvatili, a tko može naučiti živjeti s virusom može i sa svime ostalim pa ako treba i s malima zelenima, visokima sivima, okruglima ljubičastima, kockastima žutima... ma, s kime god treba. Dokazali bismo svoju prilagodljivost i antiksenofobičnost, a u putovnicama bi nam pisalo da smo dobrodošli u svim znanim i neznanim nam krajevima lijepog našeg Mliječnog puta. Kakav li nas tek test i pristupni pregovori čekaju kad dođe do spajanja Mliječne staze i Andromede? |
