Mikitarije
12.10.2020., ponedjeljak
(O)sjećanje
|
Jutros je počela kiša i ne staje. Napokon pada i baš je ona prava, jesenska, natapajuća. Možda mi se čini, ali priroda kao je da je odahnula, predahnula i udahnula svježi zrak. Da je toplije, skakutala bih po tim lokvama, ali i ovako se nisam baš potrudila zaobići ih. Volim čuti šljapkanje pod potplatima, kišne kapi na kišobranu, zvuk automobilskih guma na cesti – sve je nekako drugačije, zatomljenije, a opet nije ušuškano i umekšano kao zvukovi na snijegu. Ima neke draži i u istrčavanju iz auta, trčkaranju sitnim koracima do kapije, pa do ulaznih vrata i onda onaj neobičan osjećaj kad uđem u zatvoreni prostor, a zarobljeni se miris kiše proširi cijelim hodnikom. Stresem se od jesenske vlage i hladnoće i pomislim kako je lijepo. Bacim pogled na svoje cipele i vidim da su mokre, na njih se blatom zalijepilo nekoliko sitnih listića, ali lijepo je i to. Osmjehnem se samoj sebi još uvijek pod dojmom sjećanja kojeg je današnje jutro probudilo. Vozeći se automobilom na posao uočila sam plodove divljeg kestena na ulici. Nitko ih više ne skuplja i nekako mi ih je žao. Sjetim se kako smo ih skupljali, a ako bi se malo ranije ubrali i na silu otvorili, često su bili mramorno prošarani. Najvećeg kestena u ulici moga djetinjstva odavno već nema, ali često ga se sjeti djevojčica koja je, vraćajući se iz škole, gustoj kiši unatoč, zatvorila kišobran i njime pokušala, a i uspjela, dohvatiti kesten koji joj se činio najvećim. Samo je malo namigivao iz ježinaste kore, a bio je tako visoko. Kapi su padale s umornog lišća i hladile vrat, provukle su se i kroz rukave kabanice pa su stizale sve do pazuha, umivale su oči i izazivale smijeh. Napokon je pao, ravno pred kišom i blatom natopljene cipele. Prsti su drhtali od napora, a trebalo ga je oprezno i nježno uzeti i staviti na dlan, jer kesteni bodu samo ako ih se stisne.  (foto - preuzeto s interneta) Kišobran je, srećom, preživio svoju prekvalifikaciju. Torba je bila teška pa nije ni sudjelovala u toj pustolovini, kabanica je bila od izdržljivog materijala, ali vidjela je i ona bolje dane. Cipele su najviše nastradale, a tko zna što će reći mama. Vjerojatno će galamiti, ali proći će i to, a u ruci će ostati glatki, mramorno prošarani kesten. Otvaram svoj dlan, nije to više onaj dječji, ali kao da pamti ježinastu koru i glatki plod kestena. Ulazim u kuhinju i kroz prozor ugledam skupinu djece koja idu u školu. Jedna je djevojčica namjerno skočila u lokvu, a ostali su odskočili. Raširila je ruke, na trenutak spustila kišobran i zavrtjela se. Nadam se da će i ona doći do svog kestena. |
26.09.2020., subota
Flashback s kakvom takvom poukom
|
Mogla bih pisati o jeseni, ali neću. Mogla bih pisati o subotnjoj, toploj i punoj ljubavi kavi koju mi je skuhao Onaj Moj, ali neću. Mogla bih pisati o pijaci, o tome kako sam u zadnji tren kupila posljednji okrugli kuhani sir koji je, zamalo greškom poklonjen, ali… pogađate… neću. Pisat ću o nečem što me je obilježilo za cijeli život, a nekako u jesen najviše dolazi do izražaja. U ovo doba godine najradije bih kuću natopila toplim, šarenim bojama. Na već spomenutoj pijaci uočila sam nekoliko šarenih pletenih vesti, nekakve samt ili pliš trenirke s ponekom srebrnom niti kao ukrasom, papuče neobičnih šara s ponešto umjetnog krzna kao ukrasom ili kao toplim umetkom. U kompletu s tim išao bi i neki stolnjak, tabletić i ukras za kuću. Nekako su mi poznati svi ti detalji, boje, šare i sjetim se nečega čega već dugo nisam – njemačkih kataloga (Otto, Quelle…)Ti su katalozi sadržavali sve što bi čovjeku moglo pasti na pamet, ali doslovno sve (svašta sam u njima vidjela, a pojma nisam imala čemu služi). Upravo mi se vrte fotografije kaputa, hlača, gaća, čizama, cipela, počni (papuča), ukrasa za vrtove, namještaja, stolnjaka, kerenfeka (sitnica) za kuću i oko kuće, zavjesa, bešteka (pribora za jela), nakita…  Kataloge je otac donosio, i to možda dvije ili tri godine ('79. – '81.), a bili su sjajni, šareni i teški. Mama bi nam ih dala samo ponekad, kad dođu gosti da budemo mirne, a sestra i ja bismo se znale satima zabavljati izrezujući iz njih, slažući kuće, ljude, odjeću, kućne ljubimce, vrtove, izmišljajući kojekakve pustolovine. Otac nije dugo bio na privremenom radu i te smo kataloge čuvale poprilično dugo i moda je u njima već davno zastarjela, ali je, čini se, i ugravirana u moje sjećanje.  Moja je nećakinja također oblačila zamišljene likove, slagala vrtove, njegovala kućne ljubimce i sve to klikom miša amo, klikom miša tamo. U izborniku klikneš na škare i ošišaš, klikneš na spužvu i okupaš, klikneš na kist i obojaš, klikneš na gumicu i obrišeš … i tu je kvaka. Rezali smo pravim škarama, bojali pravim bojama, a ako zeznemo, nije bilo mogućnosti vraćanja za jedan korak unazad nego smo se morali naučiti nositi s posljedicama učinjenog – sami smo si bili krivi, a ne neki program, aplikacija, mobitel, roditelji, svi. Sami smo popravljali štetu, a ne neki program, aplikacija, mobitel, roditelji, svi.  Ne kažem da je bilo bolje nit' da je bilo ljepše, ali je zasigurno bilo drugačije i neka meni tih sjećanja na njemačke kataloge. |
