Marketing
Flashback s kakvom takvom poukom
Mogla bih pisati o jeseni, ali neću. Mogla bih pisati o subotnjoj, toploj i punoj ljubavi kavi koju mi je skuhao Onaj Moj, ali neću. Mogla bih pisati o pijaci, o tome kako sam u zadnji tren kupila posljednji okrugli kuhani sir koji je, zamalo greškom poklonjen, ali… pogađate… neću. Pisat ću o nečem što me je obilježilo za cijeli život, a nekako u jesen najviše dolazi do izražaja.
U ovo doba godine najradije bih kuću natopila toplim, šarenim bojama. Na već spomenutoj pijaci uočila sam nekoliko šarenih pletenih vesti, nekakve samt ili pliš trenirke s ponekom srebrnom niti kao ukrasom, papuče neobičnih šara s ponešto umjetnog krzna kao ukrasom ili kao toplim umetkom. U kompletu s tim išao bi i neki stolnjak, tabletić i ukras za kuću.
Nekako su mi poznati svi ti detalji, boje, šare i sjetim se nečega čega već dugo nisam – njemačkih kataloga (Otto, Quelle…)Ti su katalozi sadržavali sve što bi čovjeku moglo pasti na pamet, ali doslovno sve (svašta sam u njima vidjela, a pojma nisam imala čemu služi). Upravo mi se vrte fotografije kaputa, hlača, gaća, čizama, cipela, počni (papuča), ukrasa za vrtove, namještaja, stolnjaka, kerenfeka (sitnica) za kuću i oko kuće, zavjesa, bešteka (pribora za jela), nakita…
Kataloge je otac donosio, i to možda dvije ili tri godine ('79. – '81.), a bili su sjajni, šareni i teški. Mama bi nam ih dala samo ponekad, kad dođu gosti da budemo mirne, a sestra i ja bismo se znale satima zabavljati izrezujući iz njih, slažući kuće, ljude, odjeću, kućne ljubimce, vrtove, izmišljajući kojekakve pustolovine. Otac nije dugo bio na privremenom radu i te smo kataloge čuvale poprilično dugo i moda je u njima već davno zastarjela, ali je, čini se, i ugravirana u moje sjećanje.
Moja je nećakinja također oblačila zamišljene likove, slagala vrtove, njegovala kućne ljubimce i sve to klikom miša amo, klikom miša tamo. U izborniku klikneš na škare i ošišaš, klikneš na spužvu i okupaš, klikneš na kist i obojaš, klikneš na gumicu i obrišeš … i tu je kvaka. Rezali smo pravim škarama, bojali pravim bojama, a ako zeznemo, nije bilo mogućnosti vraćanja za jedan korak unazad nego smo se morali naučiti nositi s posljedicama učinjenog – sami smo si bili krivi, a ne neki program, aplikacija, mobitel, roditelji, svi. Sami smo popravljali štetu, a ne neki program, aplikacija, mobitel, roditelji, svi.
Ne kažem da je bilo bolje nit' da je bilo ljepše, ali je zasigurno bilo drugačije i neka meni tih sjećanja na njemačke kataloge.
Post je objavljen 26.09.2020. u 10:21 sati.