|
Možda je malo kasno za pisanje bloga, ali upravo me prožeo osjećaj sličan onome kad ti je ostao još jedan ili dva zadatka u testu. Vremena imaš još taman za njih, a prethodni zadatci su bili teški, ali rješevi. Ne znam zbog čega se pojavio pa mu tražim objašnjenje. Roje mi se misli, nisam ni znala da mogu smisliti toliko teorija zavjera, a nadam se da je točna ona da je globalni test izdržljivosti pri kraju. Možda ono što je počelo početkom proljeća, napokon završi sad početkom jeseni. Možda netko golemim megafonom objavi da možemo baciti maske u zrak ili u smeće, da smijemo sve za što je preporuka da ne smijemo..., ali mi se čini da bi nakon toga moglo uslijediti da smo prošli na nekim pristupnim pregovorima u neku, recimo, Galaktičku Uniju, da imamo ukupno 450 od 700 bodova i da smo se za dlaku izvukli jer da nismo prošli, uništili bi nas, dezintegrirali, fazorirali, u paru pretvorili. Nakon toga bi nam netko mogao dati neku povelju kojom dokazujemo da možemo živjeti s virusom, da smo ga prihvatili, a tko može naučiti živjeti s virusom može i sa svime ostalim pa ako treba i s malima zelenima, visokima sivima, okruglima ljubičastima, kockastima žutima... ma, s kime god treba. Dokazali bismo svoju prilagodljivost i antiksenofobičnost, a u putovnicama bi nam pisalo da smo dobrodošli u svim znanim i neznanim nam krajevima lijepog našeg Mliječnog puta. Kakav li nas tek test i pristupni pregovori čekaju kad dođe do spajanja Mliječne staze i Andromede? Oznake: osjećaj, Test, kraj
|
