Nemoj tako, to je naopako. Svi smo često čuli tu rečenicu i ponekad mi nije bilo jasno što to ona točno znači. Naopako možemo zapisati kao dvije riječi na opako, a svi znamo što je opako,opakije i što je opačina. Zar je tako loše nešto napraviti po svom, drugačije nego što se dosad radilo – pogotovo ako je rezultat rada isti?
Jasno mi je da neke, zapravo većina, stvari ima svoj red i one nisu bitne. Bitno je ono što možemo raditi po svom, pogotovo ako je rezultat isti ili čak i bolji. Da nema te neke svojeglavosti u svima nama nikad ne bismo napredovali, sve bi uvijek bilo isto, život bi uvijek bio isti… Raditi nešto naopako zapravo znači raditi nešto s promjenom, a promjenu je teško prihvatiti.
I sebe često uhvatim da se odupirem promjeni i shvaćam da polaganim, ali sigurnim koracima ropstvo navikama dolazi po mene. Koliko ću se moći oduprijeti prije nego što često počnem govoriti da je nešto/sve naopako?
Nameće mi se pitanje (a odgovor slutim) o tome rađamo li se svi naopaki i štemaju li nas polako po vlastitioj slici?