Ugodna su duši mirna i svježa ljetna jutra. Ma, ugodna su duši mirna jutra – mogu ona biti zimska, proljetna, ljetna, jesenska, blagdanska, radna, neradna… svejedno. Takvim jutrima se spustim stepenicama, pristavim kavu, podignem roletne, otvorim prozore, udahnem svjež zrak i divim se bojama cvijeća, listovima i granama drveća, oblicima oblaka, plavom nebu, lastavica letu… Mirnoća me zaogrne, a ja ju objeručke prihvatim i mislim da bih mogla tako u vječnost. Stavljam kave na stol i čujem škripu stepenica. Osmijeh se probudi. Čujem pseće šape po parketu. Osmijeh se probudi. Čujem gugutanje golubova. Osmijeh se probudi. Čujem zujanje pčela na tek otvorenim cvjetovima prkosa, šuštanje lišća na jutarnjem povjetarcu, šlapanje tek pokojeg prolaznika… i osmijeh se opet probudi. Padne mi na pamet da su jutra kao fotografije. Mogu biti crno-bijele (zaogrnute tišinom boja i zvukova), ugodnih nijansi (naznake zvukova, boja, života…) i jarkih boja (doslovno pršte životom). Sve su lijepe na svoj način i ponekad nam neke odgovaraju više, a neke manje i kao što ponekad u crno-bijelom svijetu nedostaje malo boje, tako i u svijetu prštećih boja nedostaje malo jednostavnosti. Nit' zlatna sredina (fotografija ugodnih nijansi) nije uvijek najbolji izbor. Neprekidno biram, malo jednu krajnost, malo drugu pa malo zlatnu sredinu i dobro je. Osmijeh se probudi.
Oznake: mir, zvuk, osmijeh
|
