Mikitarije
28.11.2020., subota
Dileme
|
Kerušica Luna mora na operaciju. Ima tumor. Ne znamo kakav, ali tumor mora van i tu dileme nije bilo. Idućeg četvrtka prijepodne našu mezimicu, kućnu kerušicu od trideset kg i punih 8 godina (danas joj je rođendan), vodimo na operaciju. Ono što izvade može se, ali ne mora, slati na analizu – ni tu dileme nema, analiza se odraditi mora. Te smo odluke lako donijeli premda znamo da Luna neće razumjeti zašto ćemo ju ostaviti u veterinarskoj ambulanti i zašto će je boljeti kad se probudi, a nije je boljelo kad smo ju ostavili. Nije Luni ova prva operacija. Odveli smo ju na sterilizaciju kad je imala 10 mjeseci, a prije 2 godine napala ju je, iz čistog mira, ženka mješanka staforda i pit bulla. Bila je to obična šetnja. Luna je bila bez povodca jer imamo ograđeni prostor Kinološkog kluba u kojem možemo pustiti pse. Prema njoj se odmah zatrčala mješanka, a vlasnica je samo vikala: „Bježite, zaklat' će ju.“. Nismo stigle ni krenuti u bijeg, a Luni je na vratu već visjela Bella (vlasnica ju je tako dozivala, ali bezuspješno). Luna se nekako oslobodila i krenula, podvijenog repa, u bijeg, ali Bela nije odustajala dok Luni nije otkinula dobar dio kože i mesa s buta. Bella nije odustajala od progona, a otjerala sam je tako što sam počela režati na nju i što sam vrlo sigurnim korakom (ili samo to mislim) i odlučno krenula prema njoj. Vlasnica je iskoristila priliku, nekako joj stavila povodac i odvukla ju. Dok sam došla do jako uplašene i dršćuće Lune, one dvije su otišle. Zvala sam dežurnog veterinara i odmah smo dogovorili operaciju. Nasreću, sve je dobro prošlo – a Bellu i njezinu vlasnicu više nisam vidjela. Prije pola godine napala ju je akita i to u našoj ulici. Jedan susjed ima dvije akite koje ponekad pusti iz boksa, a nema ogradu oko dvorišta. Prolazile smo mirno, Luna je bila na povodcu i išla mi je uz nogu. Narančasta se akita zatrčala i ugrizla Lunu za but. Ne znam kako, otjerala sam ju. Lunu sam odvela kući i onda sam zajedno s Onim Mojim otišla do susjeda, ali ne bih o tom razgovoru. Lunu smo sami izliječili, maženjem i oblozima natopljenim betadinom. Taj je put izbjegla operaciju, a dobro se izvukla i odlično oporavila od oba napada. Hoće li i ovaj put biti te sreće? Kažu da će rez biti popriličan jer sve moraju očistiti i da će joj gotovo cijeli dio s rebrima (na njenoj lijevoj strani) biti obrijan, ali nije ni to ono što Onog Mog i mene muči. Muči me dokle ići s liječenjem. Lako je ako je to benigni tumor, ali što ako je maligni? Što ako opet za mjesec, dva bude morala na operaciju? O novcu ne razmišljam, za to mora biti pa makar mjesecima jeli samo rižu, grah i krumpire. Dvoumim se oko toga jer razmišljam o tome koliko je sve to zapravo za psa dobro. Znam da postoji i nešto kao kemoterapija za pse, samo se pitam je li to zbog pasa ili njihovih vlasnika? Nije li na neki način zlostavljanje psa ako mu liječenjem izazivamo bol, a pas ne razumije da je to za njegovo dobro? Muči me i to što je Luni dostupnija puno bolja veterinarska skrb i njega nego što je možda čak i većini čovječanstva dostupna dobra medicinska skrb, a pitanja i dileme samo naviru. Svašta mi se vrzma po glavi dok gledam Lunu kako, vjerojatno ništa ne sluteći, drijema naslonjena na topli radijator.  Pokušala sam uhvatiti njeno namigivanje. ;-)  Prethodne su fotografije danas snimljene i vidim da su ju godine pomalo načele, a izuzetno je vedra, optimistična i uvijek dobro i prijateljski raspoložena, a kilometre i kilometre koje gotovo svaki dan prijeđemo u šetnji ne mogu niti približno zbrojiti. (samo se na fotografiji ništa od toga ne vidi). Ne drijema ona baš na svakoj fotografiji. :-)   |
