Mikitarije

08.11.2020., nedjelja

Tko tu koga (dresira)

Jučerašnje jutro započelo je maglom koja je potrajala sve do podneva. Do podneva je potrajalo i moje povlačenje po kuhinji, ispijanje obiju kava, prigovaranje zbog magle koja me je spriječila da obavim i to posljednje košenje trave za ovu kalendarsku godinu - naime, mokru je travu užasno teško za kositi.
Sve sam se više uvlačila u svoj baršunasti (opipom, ne materijalom) morgen mantil boje zlaćane bijele kave. Takve je boje i moja kerušica i kad me vidi u tom morgen mantilu ne odvaja se od mene, ali vratimo se mom nezadovoljstvu koje se, što sam se više uvlačila u dotični mantil, sve više izvlačilo i zaposjelo me nekom neobičnom šutnjom. Onom Mom strašno je čudno kad šutim, obuzme ga neka nelagoda (iako mu smeta što ga često pričom prekidam), i to ga često pokrene na akciju.
Vratašca regala još su prošlo ljeto otpala – odnosno visila su na jednoj šarki, ali je serviser za klimu taj problem riješio kao što zubar riješi klimav zub – brzo, jednopotezno i učinkovito. Dobro kaže ona stara da muškarca ne triba svakih šest mjeseci podsjećati da nešto napravi jer napravit će, a tako su se danas napokon i ta vratašca vratila na svoje mjesto. Moja se gunđava šutnja nastavila pa je Onaj Moj odlučio i kruh ispeći – i ispekao ga je, a ja čudu.
Gunđava se šutnja pretvorila u znatiželjnu pa sam dočekala i ručak, kojeg je trebalo samo podgrijati – ali cijenim i to. Otišao je kupiti vrhnje u trgovinu pa mi je donio i lizalicu, i žele kocke, i mandarine. Sad sam već začuđeno šutjela pa sam dobila i štamplicu amara. U međuvremenu sam ipak uspjela ponešto u dvorištu napraviti i to me je dodatno oraspoložilo (a i amaro je odigrao ulogu) i… veselo sam progovorila (zbog toga me Onaj Moj ponekad zove Cvrkutić) odmah postavši svjesna greške u koracima/riječima.
Večer smo proveli u razgovoru, gledanju serije Fear of the walkin dead i planiranju nedjelje, ali se ništa neočekivano nije dogodilo. Prošla mi je kroz um misao dresira li me (kondicionira) možda nagrađujući poželjno mu ponašanje…
Kerušica Luna došla je do mene, pomazila sam ponuđen mi topao pseći trbuh, ustala i Luni dala omiljenu joj slasticu i postala svjesna da ju time dresiram – a opet, možda i ona mene.

Nekako je jutros sve crno-bijelo (maglovito) u boji (boju daju maćuhice koje radoznalo kroz prozorsko staklo vire u kuhinju).