Mikitarije

07.11.2020., subota

Odmarajući umor

Pisala sam o divnoj, šarenoj, raskošnoj, bogatoj, darežljivoj Jeseni, o Jeseni glumici u kazalištu prirode, o Jeseni mački koja se, donijevši dašak svježine, uvlači u kuću na toplo mjesto i prede…, ali postoji i pozadina tih priča – riječ je o zakulisnim poslovima. Svo to lišće otpadne, cvijeće uvene, plodovi se uberu, poberu, proberu i tu je predstavi kraj. Na scenskim je radnicima rekvizite razvrstati, pripremiti pozornicu za sljedeći čin, a ipak osigurati nastup Jeseni i iduće godine.
E, taj posao donosi odmarajući umor. Nema toga stresa kojeg se ne mogu riješiti dok skupljam otpalo lišće (već je malo i posivilo), iz zemlje vadim preostale stabljike paprike, tikvica, bundeva, patlidžana, kupusa… Pitaju me neki gdje ću s tolikim lišćem, a lišća imam i manjka. Oko svakog drveta pa povrh lukovica koje će u rano proljeće potjerati i oko kupina, malina – ma svega – stavljam otpalo lišće. Ušuškam bilje da mu bude toplo, a lisnati prekrivač istrune do proljeća pri tome grijući biljkama noge.
Okopam i jagode, posadim maćuhice i vrijesak jer će oni biti jedini izvor boja u hladnim i maglenim jutrima koja dolaze. Ove sam godine i nove ljiljane posadila, močvarni hibiskus, borovnice i brusnicu koju pokušavam spasiti. Prošle sam jeseni posadila tulipanovac i kavkaski orah, a i njih moram prebaciti jer mi se čini da su preblizu cesti.
Scenskog je posla na pretek i uređivanje scene traje oko tjedan dana. Premda je okućnica sad pomalo pusta, znam da se sve odmara i priprema jer eto, brzo će nam i proljeće – za neka četiri mjeseca i pustoš će opet postati raskoš.
Prije proljeća, dakako, ide zima. Kako li samo ona zna biti divna! Dok budem, ispijajući toplu kavu, gledala kroz prozor u očekivanju divne zime, maćuhice će me podsjećati da su boje uvijek tu, možda malo skrivene i na odmoru, ali tu su - u svemu i u svima, oko nas i u nama.

Maćuhica
Oskaru Dürru
Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!

Zato je i zovu nježno “noć-i-dan”
Naše gospođice, kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.

Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćuhica cvate, ali ne miriše —
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.

No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

A. G. Matoš

(foto: Mikitarije)