Mikitarije

01.11.2020., nedjelja

Svježa 5

Stavljam stolnjak na stol. Gledam ga i mislim kako i nije baš oku ugodan. Nekoliko mrlja nastanilo se i ne miču se, čime god ih tjerala. Jedna je od čobanca što ga je mama skuhala i poslala da imamo za sutra; druga (jedva vidljiva) od višnjevca kad smo nazdravljali dobrom zdravlju, sreći i veselju; treća je od voska mirisne svijeće što sam ju od najbolje prijateljice dobila za rođendan…
Pomislim kako je baš takav savršeno nesavršen – naš, rasprostrem ga i zapišem misli koje nisu mogle čekati.

Niti svoga tkanja
u rukama držim.
Prsti strepe
nad uzorkom -
savršenim.
Svaka mu je
nit
jednako
zategnuta,
bez oštrih
promjena
boja i
smjera.
Zategni tu,
popusti tamo,
ne ispuštaj,
drži,
ne zateži previše,
ne popuštaj toliko,
ali
prsti kao
da svoju
volju imaju.
Upletu oni
i tuđe boje,
drugačije niti
i umjesto
da tkanje
slabije bude
neku novu
snagu ima i
ljepotu znanu
samo prstima
vičnim
životnom
tkanju.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.