Praznik je rada koji se, nasreću, obilježava neradnim radnom usred radnog tjedna.
Opći dojam možda kvari što nije petak pa nema nekog produženog vikenda, ali, opet nasreću,
lijepo je vrijeme pa nema prepreka za najčešće tradicionalno obilježavanje roštiljem i druženjem.
U svem tom planiranju (i negodovanju zbog neproduženog vikenda) zaboravljamo zašto ga obilježavamo.
U povijesnim udžbenicima to je bila tek puka natuknica koju smo morali zapamtiti, a sad, u odrasloj dobi, rijetko je se sjetimo.
Ponekad i proklinjemo tri osmice za koje su se tada radnici zalagali te bismo radije jednu osmicu, i to onu radnu, zamijenili recimo šesticom ili manjim brojem radnih dana.
Za njih oko 40.000, koji su 1. svibnja 1886. godine u Chicagu predstavljali sve radnike,
prosvjedovali i istakli zahtjeve u 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja,
ta se radna osmica činila glavnim zgoditkom s obzirom na uobičajenih desetak i više radnih sati.
Ako razmišljamo o poslovima, teško je reći koji je teži, koji zahtjevniji, koji je dovoljno plaćen...
Može se reći da se o radu se uvijek raspravljalo, ali i mudrovalo te je pregršt mudrih izreka na tu temu.
Neke su misli poznatije, a neke ne, a u svakoj ima ponešto istine.