29.12.2022., četvrtak

Možda roman, možda priča, možda ništa

Neku večer gledam neke slike na deviantart-u i samo mi naleti inspiracija i napisah ovo. Sad ne znam na šta će izać, možda bi mogla bit neka priča, roman, ne znam, trebam osmislit koncept, al evo, napisao sam ovo. Recite mi jel vam se sviđa, iskreno, jel valja šta?

Cijelim putem pljuštala je kiša. Mek je bio iznemogao, njegova pohabana odjeća bila je sva mokra. Bili su mokri do kože, sve troje. Dana se okrenula i viknula
- Idemo dalje! Blizu smo!
- Oj, jedva hodam! Tedor uzvrati iznemoglo.
- Sjećam se puta, još malo pa smo stigli! Dana je bila uporna.

Nastavili su koračati. Hodali su uskom utabanom stazom okruženi travnatim predjelom, uz nešto drveća koje je bilo razbacano okolo, kao da ih je neka ogromna ruka uzela nekoliko i pobacala okolo. Bili su umorni i istrošeni, a kiša je pljuštala i nije izgledala kao da će se smilovati. Jak vjetar je bacao kapi u lice, te oni, promrzli i umorni, očajnički su trebali spas.

- Ovuda! Dana je viknula. Znam ovo skretanje, blizu smo!
- Daj nek već jednom dođemo, Mek je gubio živce. Ova jebena kiša će nas ubiti prije nego dugodlaki!
- Mek, preživjeli smo i gore! Ovamo za mnom, sad ćemo doći.

Dana je išla naprijed, prva. Nosila je lasersku pušku preko ramena, i naprtnjaču sa nešto hrane što im je ostalo. Plavokosa, sa pokojim riđim pramenom, obučena u crne hlače sa pokidanim crnim kaputom. Koračala je prva. Bila je neformalni vođa grupe. Nije to željela. Nije to tražila. Jednostavno, ona je bila ta koja je imala više petlje da riskira, da donese bitnu odluku, vjerovala je sebi i drugi su vjerovali njoj. No sve bi to bilo uzalud, da kao pokriće nije imala mentalnu snagu i snalažljivost koju je posjedovala. Niko ne bi slijedio nekog ko stalno griješi. Hodali su po svoj silini oluje, kad se nešto gotovo čudesno desilo. Ispred njih je izletio krijesoptić! Ptica sa svijetlećim leđima do trtice, velikih sivih krila i dugog crnog kljuna polako uvijenog prema dole.

- Evo ga! Evo ga! Tu smo. Dana je vikala.
- O Božanstva! Mek je odahnuo. Žuri Tedore! Evo nas, blizu smo!
- Oh, hajmo dalje! Tedor je uzviknuo.

Hodali su dalje još neko vrijeme i ispred njih je izletio još jedan krijesoptić i odletio u daljinu.

- To je to, samo naprijed, blizu smo! Vikala je Dana.

Mek je jedva disao. Kašljao je glasno i posrtao hodajući. Ušli su u šumu i put je bio vijugav, jedva su ga vidjeli. Ipak hodajući kroz gustinu šume, u sumrak koji je polako prelazio u noć, u zraku je bila bojazan da neće stići na vrijeme doći na sigurno. Dana je znala put i znala je Majstora. Kod njega je trebalo biti sigurno. Hodali su i krijesoptići su izlijetali ispred njih. U jednom momentu šuma se počela malo prorijeđivati. Hodali su dalje i izletio je još jedan krijesoptić i poletio prema sjeveru. Krenuli su za njim. Noć je već padala a u daljini se naziralo neko svjetlo.

- Evo ga, evo ga, tu smo! Dana je vikala

Nastavili su hodati i svjetlo je bivalo jače, zaobilazili su hrastove i grabove i onda u jednom momentu ugledaše jedan ogroman hrast. Na njem je bila kuća, kroz čije prozore je izlazilo svjetlo. Približavali su se a kiša je pojačavala. Jedva su gledali. Kad su došli blizu, vidjeli su napravljene stepenice koje vode do vrata od kuće. Počeli su se penjati i Dana je pokucala.

- Majstore! Majstore Dana je! Otključajte vrata!

Vrata se otvoriše i maleni, prosijedi starac sa glomaznim naočalama otvori vrata.

- Što nisi jednostavno otvorila, nije zaključano? Čovjek se nasmija. Ulazite, ulazite unutra, nevrijeme je. Mirno reče.

Dana je ušla, za njom Tedor, pa Mek. U kući je gorjela vatra. Kako su ušli unutra, odahnuli su. Na sredini kuće je bio mali okrugli stol i na podu jastučići za sjedenje. Sa strane su bile police sa raznim alatima i nedovršenim stvarima. U lijevom kutu je bio šporet.

- Sjedite, sjedite, starac reče. Sigurno ste veoma umorni. Bi li vam prijao jedan čaj?
- Čuj bi li nam prijao, došao bi mi ko budali šamar, nasmija se Mek.

Dobro je, bili su na sigurnom. Sjeli su na pod još uvijek nesvjesni svega šta se izdešavalo. Starac je otvorio ladicu i malo preturao po njoj.

- Hm… Kopriva, Bosiljak, to nećemo… Evo ga. Crni Maslačak! Mislim da će vam to baš dobro sjesti!
- Izvinite, nismo se ni predstavili, Mek reče, ja sam Mek.
- Ja sam Tedor, nadoda Tedor nakon Meka.
- Ah, koga brigaju sitnice poput nečijeg imena? Reče Starac. Ja već dugo nemam ime. Ali slobodno me zovite Majstor.
- Kako nemaš ime? upita ga Mek zbunjeno.
- Ooooh, prošlo je mnogo vremena od kad mi je trebalo ime. Tada sam živio, pa možda tako kao i vi. Imao sam nekoliko imena. Ne istovremeno naravno. Zadnje ime mi je bilo… Hm, ne mogu se baš sjetiti… Ah, nije ni bitno, koga još zanima nečije ime? Hajmo mi popiti čaj.

Majstor uli vodu u jednu finu srebrenkastu čajanku i stavi ju na šporet. Poslije toga otvori vrata koja su stajala uz šporet. Iza vrata je bila jedna prostorija. Majstor je ušao u prostoriju i nije ga bilo par minuta.

- Uh, jebote, jest fino bit u toplom. Reče Tedor.
- Nisam vjerovao da ćemo se spasiti. Mek nadoda. Mislio sam da smo gotovi.

Dana je samo šutjela i gledala u vatru. Ples vatre u kaminu je bacao sjenke po prostoriji. Bilo im je toplo. Bili su sigurni. Bili su doma, bar nakratko doma, koliko se u ovom svijetu može biti doma. Premjestili su se i sjeli blizu vatri. Soba je bila mirna, mirisala je na drvo i bila je ugodna. Majstor se vratio u sobu i zatvorio vrata. Nosio je šolje i deke.

- Eh, moji putnici, evo vam, šolje za čaj i deke da se ugrijete.

Ulio je vodu u šolje njima troma i sebi jednu, te je dodao deke Dani da ih rasporedi ostalima.

- I, šta ima u svijetu? Upita Majstor piljeći u njih kroz debela, velika stakla od naočala. Jesu mi krijesoptići još uvijek na putu do kuće?
- Jesu, reče Dana, vodili su nas do tebe Majstore.
- Fino, fino, reče Majstor. Neka žive. Svako jutro se skupe i ja im dam malo kruha. Vjerne životinje, osjećajne. Znaš, zavole te više nego neki ljudi. Samo, ne možeš puno razgovarati s njima. Nekad se poželim ljudi za razgovor, drveće u ovoj šumi zna biti dosadno. Ali onda uzmem i čitam knjige. Znam da će krijesoptići dovesti do mene ljude koji trebaju doći. A znaš kako je s ljudima, ljudi su začin životu. Bez njih život ne bi bio život. Ali opet, ako staviš previše začina, hrana neće valjati. Ni krijesoptići ne vole ako staviš previše soli na kruh! Ja, ja sam prije, dok sam nosio jedno ime bio jako društven. Ali onda sam osjetio potrebu da se osamim. Promijenio sam ime još par puta i onda sam ostao bez imena. Jednostavno se ime ispralo s mene, kao prašina sa tijela na pljusku. Došao sam ovdje i uh, ovdje, ovdje sam sretan! Često pričam s drvećima, vukovima, risovima, uvijek mi nešto novo kažu. Iz obližnjeg sela mi ljudi donose stvari za popravak. I ja nekad odem u selo, prošetam pijacom, prosto da malo uživam u mirisima i zvukovima glasova oko mene. Nekad govor zvuči kao muzika. A ja volim muziku! Oni mi donose svoje strojeve na popravak, a ja volim popravljati stvari. Volim kad na nečemu postoji kvar, da ja otkrijem kako to nešto može ponovo proraditi i biti i bolje nego prije. To sam naučio na sebi.
- A kako na sebi? Tedor ga upita.
- Pa fino. Bio sam pokvaren. Bio sam bijesan, ljut, stalno u sukobu sa svijetom oko sebe. Život mi nije vrijedio ništa. Želio sam da umrem, da me ne bude. Svaki novi dan kad bih otvorio oči, prezirao bi taj dan. Ali onda… Onda jedno jutro sam ustao s namjerom da si skratim muke. Da se ubijem. I uh, reče Majstor pomalo ushićeno, jest to bila velika odluka! Napokon da sve prestane. Otišao sam u šumu i ponio konop. Kako sam se spremio za šumu počeo sam vezati konop za drvo. I nekako, ne znam kako, osjećao sam da se to tom drvetu ne sviđa. I nisam ga zavezao. Pošao sam šetati kroz šumu, potpuno otvoren, jer bio sam spreman da idem do kraja. Zanimljivo je bilo da se nikad nisam osjećao življi nego tada. I onda sam samo uvidio koliko sam pritiska stavio na sebe. Znate, ja sam tada bio izrazito strog prema sebi. Sve ispod najboljeg nije vrijedilo. Ako nisam bio najbolji na poslu, ništa nije valjalo. Ako nisam bio savršen taj dan, sve je bilo loše. Sve što sam radio, radio sam sa stavom da ja ne mogu dovoljno dobro, a ja, ja nikad nisam znao šta je dovoljno dobro, to „dovoljno dobro“ je za mene bio ideal kojem sam težio a da nikad nisam zapravo znao ni šta je to. I tada u šumi sam kleknuo i plakao. I uistinu, plakao sam kao kiša. Iz duše. Prolazili su dani, a ja nisam htio napustiti šumu. Nisam se htio vratiti nazad u svoj život. Ali onda sam uvidio, da je moj život u mojoj glavi. I u šumi sam počeo osjećati nelagodu, te sam se vratio u svoj stan. Živio sam poslije sretno, dok jednostavno nije došlo vrijeme da odem. Isprva nisam znao kamo idem, samo sam pošao u šumu. Onda sam došao ovdje, u ovu šumu i živio od šumskih plodova neko vrijeme. Hranu su mi donosili krijesoptići, a navečer, u hladne noći bi me grijali bijelobradi jeleni. Poslije nekog vremena. Napravio sam sebi mali balkon na ovom hrastu. To mi se svidjelo. Nakon nekog vremena, napravio sam sobu. I to mi se svidjelo. I malo po malo, nastala je ova kuća.
- Koliko dugo ste ovdje Majstore? Mek upita.
- Uh, to je teško pitanje. Odgovori majstor. To bi trebali pitati krijesoptiće, oni bolje pamte od mene. Oni znaju kad sam došao. Baš ću ih upitati ovih dana. Kakav vam je čaj.
- Odličan! Reče Dana.

Sad su već malo bili suhi i bilo im je prijatno. Ogrnuli su se u deke i Mek je legao ispred kamina i pružio se.

- Ja sam prvi zauzeo mjesto! Reče Mek smijući se. Nakon toga popi gutljaj čaja. Ovo mi je baš trebalo, reče.
- Pij, samo pij, taj čaj će vas okrijepiti i ugrijati. Reče Majstor.
- 17:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #