Razmišljanja u šetnji
|
Volim jesen i zimu. Volim ovu oblačnu sivu, sve te nijanse sive, ogoljelo drveće koje nijemo hibernira, čekajući novu cvatnju. Danas sam se u šetnji sjetio jedne svoje prijateljice koja isto ima mentalne probleme. Pala mi na pamet kako sam razmišljao o svojim problemima, sjetio sam se nje i pomislio kako nisam sam (u patnji). Inače, prijateljica mi je jako nježna, skromna i fina duša, iz srca bi baš volio da joj bude bolje. Šetao sam malo šumom, a malo putem među kućama. Gledam te kuće i razmišljam kako je u njima svaka obitelj za sebe, koja svaka ima svoju atmosferu, ali i svoje sitne (a nekad i krupne) tajne. U jednima živi sreća i radost uz žubor dječjih glasova, u jednima muž pije i tuče ženu, a neke su oronulo same, u njima žive starci neki više, a neki manje usamljeni. Uhvatim se i tako razmišljam kako ne mogu živjeti život kao “svi” normalni ljudi i onda mi samo dođe pitanje: koji “svi”? Gdje su ti svi u ovom šarolikom svijetu punom osoba svake vrste sudbina a i psihičkih stanja. I ja sam “svi”. Sad sam se vratio iz šetnje i prija mi kućna toplina uz šporet na drva, mada mi itekako prija i hladnoća vani, iako je pretoplo za ovo doba godine. |
