Danas šetam i gledam ovaj naš hercegovački ambijent. Ima nešto u ovoj gruboj ljepoti, kamena i drveta što iz kamena niče, sa korijenjem koje mu prodire u kamenito tlo. Podsjetilo me na jednu knjigu: “Pustinjakove pripovjetke”, autor je jedan fratar koji je živio u Ljubuškom u 19tom stoljeću, u vrijeme Austro-Ugarske. Radio je intervijue sa ljudima koji su živjeli i u vrijeme Osmanlija, i knjiga daje odličan prikaz tadašnjeg života u Hercegovini. Tu je opisan težak život naših predaka, i razne situacije koje su ljudi doživljavali. Npr jedna situacija, bio je ovaj jedan lik što je živio u pećini i živio od lova, te je valjda bio skroz zapuštenog izgleda. Kad ga je taj fratar vidio, preplašio se da nije vidio đavola, da ovaj lovac nije đavo. Znači ljudi tada su još mislili da đavola moš vidjet ovako, u svakodnevnom životu. Još je bilo zanimljivo kad je radio popis stanovništva, nabrojeno je koliko u župi ima “sakatih”, “mahnitih” i slično, sve tim riječima napisano. U to vrijeme po selima je još uvijek bilo vukova, medvjeda, divljih svinja, i ljudi su živjeli skupa sa životinjama, imali su buhe, higijene nije baš bilo. S druge strane život je bio jako težak, i živjelo se radeći non stop. Zanimljivo je i bilo kad je ovaj jedan lik pričao o kugi koju je doživio kao dijete. Govori da je mrtvih bilo toliko da ih nije imao ko kopati, da su ležali po ulicama i da su vukovi se spustili i jeli ih. Ljudi su se non stop kretali, njegovim riječima da kažem, “di omrkneš, tu ne osvaneš”. Ne znam što su ljudi toliko hodali, uglavnom, vjerovali su da će na taj način se teže razboljeti. U principu, kad razmislim, taj tegobni život je naslijeđe svih nas od naših predaka, i možemo bit sretni što sad živimo, bilo kome ko misli da je život u prošlosti bio bolji bi dao tu knjigu da je pročita. A žena mog ujaka je jednom pred mojom babom pričala kako je život prije bio bolji i moja baba joj rekla da, ako tako misli, samo isključi struju. Moja mater se sjeća tog života, oni su dobili struju kad je njoj bilo 13 godina. Neću sad sve prepričavat, da ne oduljim post, ali ukratko život je bio vrlo okrutan, ali bilo je naroda i u poljima se gangalo, pjevalo, bilo je tog nekog duha zajedništva kojeg možda danas fali. Također, kad bi nekome u selu umrla krava, ljudi bi se skupili da mu pomognu da kupi novu kravu, kad bi se rodilo dijete narod je pomagao obitelji šta treba… Tog duha sad i nema baš, mislim nije tako vrijeme, ali meni je draže ovo danas i ne bi ga mijenjao.
