Ima nešto romantično u vlakovima. U tutnjanju po šinama, u vožnji u kupeima. Ima nešto u tom pogledu kroz prozor, tome da iziđeš iz kupea zapalit cigaru, gledaš kroz prozor. Od svih prevoza na svijetu, vlak je nekako najljepši. Al onaj stari, što ne vozi prebrzo, kao onaj koji je išao prugom Ploče – Sarajevo, dok sam ja još bio na faksu. U kupeu upoznaš ljude, raspričate se, podijelite taj trenutak vječnosti, na momente baš uživaš u razgovoru i vožnji. Ili kad slatko zaspeš putujući. Olinjala sjedišta, kondukter kojem daneš “petaka”, da ti ne izda kartu, izlazak iz vlaka u ledeno Sarajevo (iz hercegovačke perspektive), vučeš torbu punu hrane i odjeće… Ima nešto u čekanju na vlak, gledati sve te sudbine što čekaju da se ukrcaju u par vagona koje mašina vuče. Nešto nas sve spaja, nešto nas vuče jedne drugima, neka frekvencija nešto, gotovo opipljivo kad zatvoriš oči, nešto diše s nama kako mi dišemo, prenosi naše uzdahe, polako, kao vlak koji se kotrlja na šinama od pruge. Možda smo svi u istom vlaku, mijenjamo kupee cijelo vrijeme, vozeći se u istom vlaku. Pitam se, koga mi kupei dovode? Gdje me vlak vodi? Šta kad jednom s vlakom, polegnut, zađem u sumrak, nepovratno? Koja vječnost me čeka? Strah me vječnosti. Strah me vlakova koji vode u vječnost, ali svi oni vode u beskonačnost, jer gdje god da stanu, postoji još dalje. Ne mogu nas dovest do kraja prostora. Možda smo svi mi jedan vlak, koji za sobom u vagonima vuče prtljagu, prošlost, a mašina neumoljivo ide naprijed. U kupeima su naslagane uspomene, neke zaboravljene u kupeima u kojima je ugašeno svijetlo, na nekima je prašina, a nekima se vraćamo i često ih gledamo, držimo ih uredne. U mojim kupeima stoje Bol i Ljubav. To je ono gdje sam bio, i to je ono šta me čeka.
|
