Naletio na TVu neki dan drugi dio Gospodara prstenova. I dojmila me se jedna scena. Naime, ona situacija kad se Gandald kao bijeli čarobnjak pojavi pred Aragornom, Legolasom i Gimlijem. Njegov povratak kao bijelog čarobnjaka je pun simbolike. On opisuje borbu s Balrogom i kako je nakon pobjede ležao u tami, dan mu je bio dug kao cijeli život. Dok nije uvidio da u dnu tame leži svjetlo i transformirao se u bijelog čarobnjaka. Ovo za mene opisuje psihološku trabsformaciju koju čovjek prolazi u borbi sa svojim demonima. Al dobro, ono što mi je zapelo za oko je kad su mu se Aragorn i ekipa oduševljeno obratili: Gandalfe! A on stao zamišljen, zagledao se malo u sebe i reče: “Gandalf… Da, tako su me zvali”. U toj situaciji meni je bilo nešto bolno. Ovi mu se tako jako raduju, a on se jedva sjeća sebe iz tog vremena, a kamoli njih. Bolno mi je to kako nekome bitnom nam u životu, život može donijet promjene da se gotovo i ne prepoznamo. Ovo me podsjeća na još jedan film sa Tom Hanksom, gdje on zaglavi neko vrijeme sam na otoku. Poslije ga spase i on se sav sretan vraća kući, da bi saznao da mu se žena udala za drugoga jer je mislila da je mrtav. Zamislite tu bol. Još nešto mogu napisat kao hipotetski primjer. Recimo da ja umrem i nakon smrti sretnem pokojnog mi oca koji se toliko izmijenio da se jedva sjeća da sam mu sin. S druge strane i ja se mogu promijenit pa njega gotovo i zaboravit. Mada, mislim da bi u trenutku ponovnog susreta s ocem mi, ljubav proradila i da bi emocije koje jedno prema drugom gajimo bile potpuno žive. Ali, ovakva situacija nam se može desit za života. Možemo imat prijatelja s kojim smo se udaljili jer smo se promijenili, možeš sa životnim partnerom il partnericom se kroz život toliko promijenit da se ni ne poznajete više. Ovo zadnje mi je nekako posebno bolno. Ali zato možete imat i cjeloživotne prijatelje i partnera s kojim ćemo se oboje mijenjat ali ćemo se svaki dan ponovo upoznavat. I tu bi zaključio ovaj post: Nije problem što se ljudi mijenjaju, nego što se ponovo ne upoznavaju.
|
