Ples
|
Nešto sam razmišljao o našim slabostima i o tome kako ih u biti ne volimo pokazivat drugima. Nekako, kad razmislim, čovjek se može zamisliti kao vitez u oklopu. Slabosti su rupe na tom oklopu, to su mjesta gdje smo otvoreni i gdje smo ranjivi na nečiji ubod. Pokazati slabosti nekome znači biti spreman da budeš povrijeđen, jer pokazuješ mjesta gdje su ti otvorene rane. Također, nekako mi izgleda da je nešto naša “slabost” dok to ne prihvaćamo, kad prihvatimo da neka naša rana postoji i da je tu, nekako nismo više podložni ranjavanju na to mjesto, jer smo ok s tim. Toliko o tome. U komentarima na temu duše iz mog pretprošlog posta, @kejtoo me inspirirala na jedan zaključak koji mi se baš svidio. A to je: Duša je ples. Baš tako, duša je ples, a iskustva su muzika po kojoj duša pleše. Sve je u konstantnom plesu i naše duše plešu međusobno jedne s drugima i sa svim drugim bićima. Svemir je u konstantnom plesu. Zanimljivo mi je razmišljati o tome, ali kad gledam, svemir mi u jednu ruku djeluje kao da je nekako bez nečije vrhovne komande, u smislu nekog Boga, ali opet mora postojati neka inteligencija iza svega ovoga, možda neka inteligencija koja nismo mi… Ili jesmo i mi, pupčanom vrpcom povezani sa svime što postoji? Ko će ga znat, imam neki osjećaj o tome u glavi, al teško ga je prenijeti na ovaj virtualni papir. Moj um u ovom životu tek načinje neka pitanja, i sviđa mi se kako mi se s vremenom pomalo nadograđuju spoznaje. Mada je teško o njima pričat i opisivat ih. Ali tu su, ja uživam u svakom novom komadiću spoznaje koji ugrabim. Pozdrav vam svima i ev vam nešto opuštajuće: |
