Život poslje smrti
|
Mi kao ljudi smo različiti i imamo, različite stavove. Tako je recimo o životu nakon smrti. Neko viruje u raj i paka, neko u reinkarnaciju, neko da tebe nema, da prestaješ postojat sa smrti. Na mene je najveći uticaj glede života poslje smrti ostavila: Tibetanska knjiga mrtvih. U njoj se obrađuje detaljno kakve čovik sve faze prolazi nakon što umre. Prvo što se smatra da svijest još neko vrime ostaje u tijelu. Onda nakon toga, se tone u tamu i onda u toj tami se pojavljuje bijelo svjetlo. Kažu da oni sa najsnažnijim umom, najboljom percepcijom/karmom, mogu tada prepoznat šta se dešava i mogu se prosvitlit te time izbjeć ponovno rođenje. Ali to mogu samo oni najpronicljivijeg uma. Većina ljudi tu fazu prespava. Onda nakon te faze se upada u fazu kad se čoviku ukazuju razna Božanstva. Jedni donose nagradu, dok drugi donose kaznu. Ta Božanstva su arhetipovi, koji imaju dubok korijen u našem nesvjesnom. I ona nisu svima ista, kršćani će npr vidit Isusa il Sotonu, dok će hinduisti npr vidit neka sasvim druga božanstva i slično. Mada možda su neka zajednička svima, jer ipak svi imamo isto porijeklo, a ta Božanstva su duboko, duboko u našoj podsvjesti, pa možda su i u kolektivnom nesvjesnom, sloju nesvjesnog koji je zajednički svima nama. Ukratko, čovik pri susretu s tim Božanstvima bude unezviren, te upada u razna stanja. Preporučuje se da čovik uvidi da ta Božanstva su dio njega, da nisu stvarna i ako čovik dođe do te spoznaje, on se tu more oslobodit od daljnjeg procesa. Mada, ljudi većinom reagiraju nesvjesno, pa upadaju u stanja straha, ljutnje, pa onda zahvalnosti ovima što ga nagrađuju i ostalo. Većina ljudi i tu fazu prespava. Nakon te faze čovikov se duh polako vraća uobičajenoj percepciji i prestaju halucinacije. Čovik se nalazi na Zemlji, planetu Zemlji mislim. Tu on vidi sve šta je ostalo iza njega i osjeća telepatski sve emocije drugih ljudi, onih koji su se skupili da ga oplakuju i slično. U toj fazi, čovik prirodno iđe na ona mista na koja je volija ić dok je bija živ. Tibetanske lame su napominjale ljudima da u toj fazi provjeravaju ostavljaju li otiske na tlu i slično, da vide jesu li živi ili mrtvi. Ljudi u tom stanju nemaju pravo tijelo, nego tijelo od karme, koje se minja. Također, u toj fazi čovik more srest druge duše, ali susret s njima će mu zavisit od njegove karme. Ako je uplašen, bižaće od drugih ljudi, ako je ljut napadat će ih i slično. Čovik je tada obično u jakom strahu iako mu se ne mere ništa desit, jer nema pravo tijelo da mu išta more nanit bol. Nakon nekog vrimena provedenog u tom stanju, čovik se more probudit i postat svjestan toga da je mrtav. To bi ga oslobodilo ponovnog rađanja na zemlji i moga bi otić u neke druge sfere postojanja, po principu "prenosa svijesti". No to ritko kome uspije, a i oni što ostanu svijesni da su mrtvi, često imaju prejaku karmu koja ih goni u ponovno rađanje. Prid čovikon se tada otvaraju brojni svitovi u koje se more rodit, pa tako ima i svit pakla npr, što mi je zanimljivo, jer Budisti ne viruju da je paka vječan, nego da čovik u njemu provede vrimena onoliko, koliko ga njegova karma drži povezanog za paka. Ostali se rode u nekom od svitova, pa također, neki se vrate na zemlju. Oni što se osvijeste imaju nekog izbora di sve se mogu rodit, dok oni nesvjesni, što ih pere strah zbog loše karme, biže na prvo misto koje im se ukaže pogodno za novo rođenje. Knjiga nije dobra za čitat samo zbog života poslje smrti, jer se većina toga more primjenit i na život. Tipa kad se savjetuje da se čovik ne prepušta ljutnji, jer će tada se otvorit neke dubine ljutnje u koje more potonit i slično, u biti savjetuje se ljudima da ostanu trizni i da budu svjesni. Za razliku od new age vjerovanja u reinkarnaciju, da ti biraš svjesno svoj život, dizajniraš ga i slično, ovo mi ima smisla. To kako new age gleda na ove stvari mi je glupost. Da čovik svjesno dizajnira svoj život je besmisleno, jer bi se onda sića toga kad bi se rodija u životu. Dok ovo iz Tibetanske knjige mrtvih mi ima smisla. Eto, nadan se da van je bilo zanimljivo pročitat ovo. |
