Dok ovijam konopac oko moga vrata, promatram kako vjetar ljulja travu ispod drveta… Sunce se lagano nakosilo, prijateljski me gleda… Ja, radim svoj čin, kao završetak, kao posljednji otpor Ljubavi, posljedenje „ne“ onome što jest. Radim svoj čin, kao svjesni otpor i negaciju onoga eteričnog, sveprisutnog i neuhvatljivog, kojeg poznajem kao Ljubav, a pretpostavljam da postoji kao Bog ili Svemir… Sjedim na grani i razmišljam kad je pravi trenutak, kroz glavu mi prolaze sjećanja i obuzima me neka čudna sjeta, kao da čeznem za vremenom koje je možda i bilo, a možda će tek bit. Srce pumpa krv u tijelo, po automatizmu. Kada smo to spoznali naše tijelo i njegovu smrtnost, kada smo to došli na ideju da mi sami sebi presudimo? Želim dočekat noć, želim dočekat da mjesec presvuče nebo i povuče plahtu zvijezda preko njega. Želim “oddisat” ovaj dan do kraja, do zadnjeg daha, prije nego odem. Odlazim jer ne mogu, ne mogu podnijet Ljubav, ne mogu podnijet to u šta me gura, to šta moran preživit. Uši mi miluje pjev ptica, u daljini vidim mačke kako nehajno šetaju… Osjećam vibru u tlu, neku neopisivu strast postojanja, želim se stopit sa tlom, sa zemljom, sa Zemljom… Proširit se ponovo u zemlju, dat atome svog tijela da ih priroda raznese jednako kako ih je jednom skupila i oksplodirala ih u mene… Od Zemlje sam nastao, Zemlji se vraćam… Sjedeći tako, obgrljen u krošnji drveta, tonem u san dok konopac klizi dolje.
|
