Crna voda je tekla, kroz gustu i tamnu šumu. Kuda je prolazila nosila je teški usud. Ko bi popio vode iz nje, ostao bi otrovan samoćom. Samoćom, onom najstrašnijom: ostao bi odvojen od svoje duše. Drveća što su rasla pokraj potoka kojim je tekla su imala tvrdu, naboranu koru i rasla su gorostasno u visinu, a ko bi pojeo njihovog ploda, živio bi sa vječnom mučninom u želucu, onom od straha, dubokog i opasnog straha. Straha koji miriše na stratišta i zapaljenu ljudsku kožu. Crna voda je tekla i ušla u rijeku. U rijeci je neminovno došla u susret sa prozirnom vodom. Kada su se počele miješat, desilo se nešto sasvim neočekivano. Prvo je rijeka podivljala i valovi su bjesomučno udarali u obale. Prozirna voda je odbijala kontakt sa crnom vodom. Prozirna voda je dolazila iz dubokih zelenih šuma, kuda su hodale sretne duše ljudi i životinja. Prozirna voda nije znala za ništa drugo. U susretu s crnom vodom se uplašila. Ipak, nešto ju je zanimalo. Zašto je crna voda tako crna? Upitala ju je što je crna. Crna voda je jednostavno odgovorila da je jednostavno takva kakva jest, da ne zna za drugačije. Izvirala je iz duboke utrobe Zemlje i nosila teške metale u svom sastavu. Međutim, to je upravo trebalo prozirnoj vodi. Kad je prozirna voda to čula, desilo se nešto nevjerovatno. Prozirna voda nije više crnu vodu posmatrala kao prijetnju, nego se istinski zainteresirala za nju, da sazna što je takva. Tada joj se rodila znatiželja. Kad se rodila znatiželja, vode su se počele miješat. Rijeka je postala mirnija. Prozirna voda je izgubila svoju nevinost i saznala je za patnju, a crna voda je vidila da na svitu ima nešto osim mračnog stanja njenog porijekla. Rijeka je, napojena kvalitetom prozirne vode i hranjivim metalima crne vode, plodila polja i oranice kuda je tekla. Onda je na kraju svog puta završila di je i počela i di neminovno završava, ušla je u ocean.
|
