O boli. O boli koja živi kao podsjetnik, kao spomenik. Jedan unutarnji spomenik jednoj Ljubavi, jednom životu, jednom življenju koje je bilo živo i postojalo. Sada kada više nisi tu, vjetrovi povijaju grane drvećima, dolaze tvoje „koke“ i sunce sija onako neumoljivo, polje radimo ja i mater… O jednoj sreći, o jednom osmjehu kojeg se sjećam, o tvojim zadnjim koracima, o tome kako mi je drago da te nema, da ne vidiš kako ja patim. O tome kako gazim u mutnoj vodi, koja je dublja od mojih čizama, o tome kako te tražim u močvarama, i gledan sunce što škilji kroz izmaglicu. Voda, ta voda koja donosi život, i ta krv, ta voda koja te odnosi dalje i dalje u mojim sjećanjima, ta voda koja donosi nove borbe, nove istine, nove ljude, rijetko, ali ipak, ipak… Zaboravih ti reći, onih dana kad si me vozija u autu da si ti najbolji ćaća koji postoji, al znan, znan da ti to znaš, znan da je tvoja trenutna perspektiva takva da vidiš suštinu svega i to da u konačnici kraj mora bit dobar. O zahvalnosti, zahvalnosti na tvom osmjehu, na čistom srcu, na bezuvjetnom trudu, na Ljubavi… Znan, nosija si svoju tugu, nosin i ja svoju, ponekad mi se čini da se ispreplićemo i da ne znan di završavan ja a di počinješ ti… Sad, iako te nema bol je tu, bol živi, bolom živiš u meni, i srećom što san ti bija sin, i zahvalnošću što si mi bija ćaća. Znan, priroda stvari je da teku, kako i meni tako i tebi, znan, i ti se mijenjaš, di god da sad bija, znan, drukčiji smo oboje, ali ja se nadam da ću te jednom vidit i da ćeš i dalje bit moj ćaća, jer jednom si mi ćaća – uvik si mi ćaća. Volin te ćaća, hvala ti na svemu.
|
