Dok posljednji kraci ludila spliću moje vene, ja tečem, tečem u nepovrat. Tečem tamo di san pija vode, tečen tamo di san pija zelenu vodu od koje mi je krv pozelenila. Težak je usud nositi život koji nije tvoj, živjeti život koji nisi ti. Dok mi prsti prolaze kroz kosu, težina leži na mom međunožju, energija struji, ali blockade na plućima ne daju prolaz. Nije kriva ni kiša koja bjesomučno pada, nije krivo ni nebo koje su zvijezde ogrnule oko sebe, nije kriv ni bunar koji je izvor tuge, izvor boli i potmuli kradljivac sreće. Nisu krivi ni geni, nisu krivi ni zli roditelji, nije kriv niko, jednostavno, zakonitosti su takve. Danas dok san kopa na njivi ubija san jednu gusinu, jednu bubamaru, a drugoj bubamari san spasija život. Nisan ih ubija namjerno, jednostavno su se našle pod motikom, na krivom mistu u krivo vrijeme. A ovu kojoj san spasija život, san se potrudija da ga spasin, uzeja san je u ruku i odnija u dalje di san je pustija u travu. Da li u životu za sve ono dobro moraš da se trudiš, a ono loše ide po rutini i inerciji?
|
