Ljudska bića - Bića igre
|
Nešto slično na ovu temu san pisa već prije, ima ovde tekst https://blog.dnevnik.hr/naelektrisaniguster/2019/09/1632257305/igra.html Zanimljivo je kako smo mi u biti, možda i jedina bića koja se cili život igramo. Mi se igramo postojanja. Čovik postoji na polarnosti ugode i neugode, i ciljano bira ugodu naspram neugode. Čovik, za razliku od životinja ima visoko razvijenu inteligenciju, pa se može igrat svime što radi. Primjer igranja je npr umjetnost. Umjetnost je idealan primjer, jer obuhvaća sve što je ljudsko, bol, razna ljudska pitanja kao što su smisao života, smrt i slično, te se kroz igru dolazi do pokušaja odgovaranja na ova pitanja. Umjetnost je igranje stvarnošću, predstave, filmovi, slikarstvo, muzika, kiparstvo... Sva umjetnost crpi inspiraciju u fascinaciji sviton, bilo nama ljudima, bilo planetom, ili nečim trećim. Umjetnici su fascinirani nečin kao dica kad tek vide nešto novo, i igraju se tom fascinacijom, jednako kao dica. Ali imaju i ozbiljnost i zrelost odraslog čovika, tako da je ta igra kompleksna i duboka, ali, opet je igra. Također, ciljano izazivanje ugode je također igra. No, tako ljudi mogu zaglavit u destruktivnim stvarima, tipa skontaju da in je ugodno kad uzmu extazy i lagano krenu uzimat i završe kao ovisnici. Također, jedan primjer igre je i seks. U seksu se poigrava sa postojanjen, smjenjuju se uloge dominacije, poigrava se sa tim ulogama, poigrava se s našim nasilnim tendencijama. Mi ljudi se općenito igramo, kad radimo nešto što volimo u biti mi se igramo toga. Također, znanstveno je dokazano, da pripitomljene životinje kad odrastu ostaju više nalik onom izgledu kakvo su imali ko mladunčad, nego divlje životinje. A od sviju bića na ovoj planeti, čovik najviše ostaje sličan sebi ko ditetu, kad jednom odraste. Tako da mi smo i fizički najsličniji nama kao dici, od svih vrsta životinja. I tu vidimo da smo u biti najzaigranija bića na ovom planetu. Ima još primjera igre, to je npr sport, to su društvene igre, kartanje i slično, uglavnom, mi ljudi se volimo igrat i jedina smo vrsta, bar po ovom što ja vidim i znam, koja se igra do kraja života. Također, mi igramo i igre jedni s drugima, razne manipulacije i slično, u pervertiranom ljudskom ponašanju također ima elemenata igre, ali to je već druga vrsta igre koju ovde ne bi obrazlaga previše. Tu je u pitanju gluma, da se izvuče neka korist. Ali također iza toga stoji velika inteligencija i u principu, igra. O takvim stvarima je pisa i Erik Bern u knjizi: Koju igru igraš? Znanost je također jedna vrsta igre, znanstvenici su često kao dica, igraju se stvarima i bićima, entuzijastični oko svojih otkrića, a ne razmišljaju o posljedicama tih otkrića, ili oko moralnosti toga što rade (čega se igraju), pa tako imamo dosta moralno problematičnih stvari u današnjoj znanosti. Po svemu ovome što vidimo, možemo reć da smo se ovoliko razvili baš zato što se igramo, i da nas igranje cili život drži vitalnim i produktivnim. A imam i jedan primjer koji san lično iskusija, recimo smijeh. Mi ljudi smo skontali da je se ugodno smijat, i zato gledamo komedije ili idemo na stand up komediju, ciljano da izazovemo tu ugodu. Ali ta ugoda kao i svaka umjetnost, nosi i određene vrijednosti, tako npr desničarima se neće sviđat neki ljevičarski komičar i obratno, tako da, tu se isprepliće igra sa ozbiljnim tendencijama. Bilo kako bilo, naša sposobnost za igru je po meni odgovorna za ovoliki napredak koji smo ostvarili, ali mislin da bi također, što prije tribali se i osvijestit, pa da se igramo, ali da se ne igramo vatrom i da se ne igramo na štetu drugih bića. |
