Za poklon san dobija jednog malog dječaka. Mali dječak je lijep, ali ima i tamnu stranu. Mali dječak se boji svoje sjene. Kad je noć i kad je tamno, sjena se ne vidi pa ponekad, dječak se plaši svega jer ne zna odakle ga vreba njegova sjena, ali se pred noć umiri kad vidi da njegove sjene nema. Mali dječak je vrlo plašljiv i traži od mene da ga negdi sakrijen. Ja san odlučija da ću ga sakrit u ovaj post, u nadi da ga njegova sjena u ovom postu nikad neće pronać. Međutim, dječak kroz svoj boravak u ovim riječima kojima ga utkajem u ovaj post, uviđa, da ne može bez svoje sjene jer bez nje nema ni njega. Ali dječak je stravično prestrašen svoje sjene. Osjeća se ranjivo i drhti iznutra. Osjeća svoju sjenu kako se diže uz njega, polako, kao voda koja se penje uz vrat i diže prema ustima. Sjena se popela uz njega i stala je u momentu prije nego što postane kobna. Prije nego što postane prekasno. Dječak stoji i gleda svoju sjenu. Okreće se i promatra kako njegova sjena nepogriješivo prati svaki njegov pokret. U jednom momentu dječak je primjetio kako njegova sjena pod određenim kutkom svjetla izgleda puno veća od njega. A kad se on pomjeri, kako je sjena manja, pa i gotovo nevidljiva. Dječak se od svoje sjene nije mogao pobjeći. I tako, trenutno, sjedi u ovom postu i ne zna gdje bi dalje. Ja mu pokušavam šapnuti na uho: "Sjena ti može biti prijateljica". Ali ne znam da li to dječak može razumijeti. Je li premlad? Je li preslab da prihvati svoju sjenu? Ima li načina da izbjegne da podivlja od straha kad si dozvoli da osjeti svoju sjenu? Ne zna. Zato, ostavljam dječaka u ovom postu i neka u njemu bude siguran koliko je moguće, a kad se ohrabri, ja ću ga izvesti iz ovog posta i vrlo vjerovatno pretvoriti u pjesmu.
