Kao neka podivljala hobotnica, u obliku mandale, svemir nas rađa na raznim vrškovima svojih pipaka. I kad pleše, mi se vrtimo na vršcima, pomičemo ih, imamo povratnu spregu, moć da i mi mičemo udom hobotnice. Imamo vezu sa samim centrom, a u centru je sunce. I tako hobotnica pleše, dok stalno niču novi udovi i stari otpadaju, u beskrajnom plesu, di se mi na vršcima pipaka dodirujemo jedni s drugima. S nekima se samo dodirnemo, dok se s nekim drugima splićemo, vežemo se, pravimo piruete, gradimo nevjerovatne pletenice i uživamo u toj beskrajnoj igri. Hobotnica pumpa energiju, mi ju također vraćamo nazad i povratna sprega je besprijekorna. Svaka nova injekcija energije mijenja nas, svaka naša povratna energija mijenja ostatak hobotnice. S vremenom, kad se udaljimo, ne možemo vidit ni centar hobotnice, ni njegovu blizinu, pa se rapsravljamo ili nagađamo šta je to šta je u centru i postoji li uopće. Dok plešemo, lagano obasuti bolom, ali još suptilnije nošeni valovima užitka. Jer hobotnica je vibrirajući orgazam, koji se stalno osjeća i stalno plovi. Čak i kad mrzimo energiju koja nam dolazi iz hobotnice, kad želimo presjeći svoj pipak i nestati, jer ne možemo dalje, čak i tad, ako imamo moć da pogledamo u dubinu, doživljavamo taj vibrirajući orgazam koji nas nosi.
|
