Jedna zanimljiva stvar danas sa psihoterapije. U jednom momentu san osjetija kako mislin da san ja slab. Psihologinja me pitala da se probam sjetit kad mi se prvi put javija taj osjećaj. Sitija san se situacije kad me je jedan lik maltretira dok san bija još u nižoj osnovnoj. I pitala me psihologinja šta osjećam kad gledam tog malog sebe, tog nezaštićenog, maltretiranog dječaka. Dječak je bija slab. Ja san osjeća gađenje prema njemu. Općenito u životu, osjećan gađenje prema slabosti. Kad vidin nekad kad mi mater zaplače, gadi mi se to. Pokušavan dokučit zašto. Za sada mi se čini da je to nastalo u suodnosu sa drugima, u kojima se osjećan da san ja slabiji od drugih i da se zbog toga sam sebi gadin. Tako mi izgleda, mada nisan siguran je l' to to. To je u meni jako izraženo, ja ne podnosim u sebi taj dio mene koji je osjetljiv i slično. Sićan se s bivšon, kako nekad kad bi mi ona tepala i obraćala se tom "nježnom" meni, ja se ne bi moga ljubit sa njom, bilo bi mi odbojno. Ne znam je l' kvaka u poređenju sa drugima, ili tome da san nesposoban sam sebe prihvatit ko nježnog i osjetljivog, pa i slabog. Svak je nekad slab... Moraću malo poradit na tome.
|
