Život je nemilosrdan. Sad mi pade na pamet jedna izjava iz Tao Te Chinga od Lao Ce-a u kojem govori: "priroda nije blaga, ona se ponaša sa stvarima kao sa slamnatim lutkama". I stvarno je tako, požari, poplave, koliko biljaka, životinja i ljudi umire u njima. Neke veće katastrofe, tima cunamiji ili uragani također, ostavljaju brojne žrtve. Priroda je okrutna, sva bića se bore za opstanak, mada opet i sva ta bića osjećaju privrženost Zemlji, osjećaju Ljubav, u nekom obliku. Ljudi su razvili posebne oblike patnje. Robovlasništvo, pa inkvizicija, mučenja tretirana kao nešto svakodnevno i normalno, bolesti, glad, šta nas je sve mučilo kroz našu prošlost a i šta nas sve danas muči. Koliko ljudi živi i rađa se u predgrađima Južnoafričke Republike, Perua, Meksika, Indije, itd, da ne nabrajan sve zemlje di postoji taj fenomen, žive u straćarama, odijeljeni zidovima od strane svojih bogatijih sugrađana? Čak im se naglasak promijenio i za zapošljenje u firmama traže adresu di živiš, bez toga neće da te zaposle. Pa onda kad sagledaš rat i ratove koji se sad vode, pa život u svim tim državama koji ne vridi ni pišljiva boba. Kako opravdat tu toliku patnju? Šta reć o njoj. Ako nećemo posezat za nekim teorijama koje uključuju život poslje smrti, a ja u ovom slučaju to neću uradit, ostaje nam jedino da zaključimo da smo pokvarena vrsta, zla i intertna, neosjetljiva za tuđu patnju, sebična i tako dalje. Mada, kad se malo pogleda povećalom, ima nešto dobrih ljudi koji se bore za dobro u svitu. Oni su svitlo u ovome silnom mraku. I ipak, danas u bar pola svita su uvjeti koliko toliko normalni za život. Ali zato ta polovica svita uništava i eksploatišu onu drugu polovicu. Hrani se njima kao parazit. Kako god, ipak, donekle jesmo napredovali. Samo pitanje je oćemo li se dovoljno brzo opametit da ne uništimo sve oko sebe. Ali eto, mi se borimo za bolji svit, ali milijarde koje žive u neljudskim uvjetima nemaju luksuz da razmišljaju o tome za šta se mi borimo, protiv klimatskih promjena, za spas planeta itd, njima triba hrane i pitke vode, te lijeka protiv izlječivih bolesti. Tragedija je što mi imamo dovoljno tehnoloških uvjeta da obezbjedimo da svi na zemlji imaju barem minimalne uvjete za normalan život. Možemo to. Ali ne želimo. Možda ne ja il ti, koja/koji ovo čitaš, al svit ima dovoljno para i resursa da opskrbi sve ljude na planetu onime šta im je neophodno i da spasimo planet od propasti. Ali ti ljudi koji imaju moć da to urade to ne žele. I tu je sva tragedija današnjeg svita. Nadan se da će buduće generacije tu pomoć prominit stvar. A sad o vjerovanjima, ja virujen u reinkarnaciju... I virujen da koliko god u životu bilo užasno, da će se kroz ciklus ponovnog rađanja svi ljudi eventualno oslobodit patnje. Ali to je moje vjerovanje i ja nisan siguran da je to tako. To je prosto moje jedno uvjerenje. I za kraj, nastavak citata od Lao Ce-a: "Mudrac nije blag, on postupa s ljudima kao sa slamnatim lutkama". Mudrac je kao priroda, on ne mari za očekivanja ljudi, za njihov ego, za njihove hirove, nego se ponaša ispravno kakvu god to reakciju izazvalo. Sigurno, mudrac će se mnogima zamjerit, ali to njemu nije bitno, jer on ima mir dovoljno dubok da ga zamjeranja ne mogu srušit. Možda je mudrac slobodan od patnje?
Post je objavljen 12.12.2020. u 17:26 sati.