Ležin, i razmišljan. Koliko ljudi večeras diše svoje zadnje udisaje. Koliko se žena rastaje od muževa, muževa od žena. Pronalazim se u udahu jedne žene pred skokom s mosta u ledenu, ubojitu rijeku. Pronalazim se u smrtno dosadnoj rutini jednog teškog depresivca. Pronalazin se u plaču malog diteta. Sa bolom se rađamo. Sa bolom i umiremo. Ono šta smo, u popriličnoj mjeri, oblikuje bol. Život nas posječe. Poreže. Ostaju ožiljci. Neko ih krije. Neko ih voli. Neko ih s ponosom pokaziva. No, nekome rane ne zarastaju. Nekome rane ostaju otvorene i gnjoje se, dok on uzaludno pokušava da učini nešto povodom toga, rane bole sve jače i jače, i on ne zna kako će, ali nekako, pokušava da se bori. S druge strane, neko se preplaši života nakon manje ogrebotine i odluči da više nikad neće riskirat. Nadlijećem grad, u potrazi za nekim, čije rane mirišu na poljsko cviće, na travu i na vlažnu zemlju. Tražin nekoga ko je pun rana od padova sa bicikla po suvom asvaltu... Tražin neku ženu koja će bit spremna da me probudi da buden spreman zbog nje da primin još jednu ranu. Da buden spreman otvorit srce, da ga ranjava čime god umije. Da joj dam to pravo i tu moć nad sobom. I da san spreman, spreman da podnesen taj udarac i tu bol. I da je ona spremna isto. Nadlijećem grad, i dišem. Hodam sa skakačima sa mostova... Kojima je dosta, dosta ožiljaka, dosta beznadnosti... Živim sa sretnim obiteljima u toplom domu, di dica spavaju ušuškana svijetlećim pričama... Di sutra postoji i di je sutra toplo. Pijen čaj sa putnicima dok čekaju avion na aerodromu. Hodan po suncem obasjanom putu u podne, skupa sa bekpekerima. Trčin sa lisicama i vukovima. Lebdin među oblacima. Ima me u zraku koji udišeš. Po skrivečki ulazim u tebe dok čitaš ove redove, kao lopov. Tražim put do tvog srca. Mamim te maznim riječima i veselim doskočicama. Tražin put do tvog srca, da vidin, da vidin na njemu ožiljke. Da vidim da li je isto kao i moje. Da vidim da li su mu rane zarasle. Da vidin da li je tvoje srce spremno da vidi moje, izrezane ruke. Rane kuda je divljač hodala i kidala meso s mojih lakata. Rane koje sam nanio sam sebi, za kaznu što postojim. Tražim put do tvog srca, da vidim, da li ima šanse da nađem dušu na ovom svitu, čije rane, kad ih prisloni u moje. Prave oblik srca. Stvaraju slike poljskog cvijeća. Mirišu na proljeće. Čije misli, uvijene bježe iz njene glave, da ih veselo tražimo i lovimo. Po istim tim nacrtanim livadama, gdje se vodom poji naša bol. Da nađemo sreću igrajući se u toj šumi. I da nikad, ne razdvojimo naše ruke koje tvore srce.
|
