Neminovno
|
Orlovi će preletjet uzvisine i opustošene krajeve Mi, sanjaćemo noći, noći pune zvijezda Mi, o tako bolno, jecaćemo hodajući Po našim opustošenim snovima, ogoljeni ogoljeni do svoje suštine kao pokret kistom u kojem je bijela pomiješana sa žutom kao kap života koja se tek otkriva Tko smo bili i gdje smo bili kad su stabla povijala grane nama u čast kad smo izronili iz ove vreve kako da se snađemo, sad, sami pokret kistom, bijele sa žutom na ovom smeđem tlu kojim hodamo? Treptaj, tek treptaj, je dovoljan da nas zaboli da nas probode, do postojanja isti taj treptaj će nas probost kad naša svijeća što gori dođe u točku di se neminovno gasi Kad na naše pozive frulom ptice više ne budu cvrkutale kad na naše uzdahe jaguari ne budu se budili kad pred našim očima više ne bude bijele pomiješane sa žutom jer smo jednom, tek jednom otišli u zaborav otišli u nečije sjećanje |
