Čovik je jedno veoma zanimljivo biće. U jednu ruku je kao i (druge) životinje, živi život jeduć, pijuć, priskrbljujuć sebi stvari potrebne za život i spavajuć. Međutim, čovika izdvaja od ostalih životinja to što je on jedini koji je u stanju da se pita o samom sebi. Jedini koji ima toliko razvijenu inteligenciju i intelekt da razvije samospoznaju. Da se pita o sebi i svitu oko sebe. Također, čovik sebe može obezbijedit hranom, pićem i ostalim stvarima neophodnim za život, i imat slobodno vrime da ga koristi kako želi, pa i za razmišljanje. U našoj je prirodi da se pitamo o tome šta se dešava pri smrti, postoji li išta poslje i slično. Pitamo se kako postoji sve ovo što postoji. Neki odgovor čovik mora nać na ta pitanja, da sebi priskrbi mogućnost normalnog funkcionisanja, jer čoviku triba konstekst u kojem živi. Triba mu sigurnost, a sigurnost nije nužno samo izostatak fizičke prijetnje. Čovik je tegobno i bolno svjestan da opasnost može uvik nastupit, i triba mu nešto u šta se može pouzdat da se nosi sa životnom nesigurnosti. To nešto može nać u odnosima s drugim ljudima, za koje se može uhvatit, prvenstveno vezanosti za odnos sa roditeljima. Podsvjesno možemo i dalje ovisit o roditeljima i osjećat sigurnost dok su oni živi, ali također, moguće je projicirat te uloge na druge ljude, pa vam partnerica može bit zamjena za majku i slično. Ali triba naglasit, da je traženje sigurnosti u odnosima s drugim ljudima do neke mjere i normalno. Društvena smo bića, takva nam je priroda još od prapovijesti, tako da, u tome nema ništa loše. Ali loše postaje kad neke strahove koje mormo privazić, mi trpamo pod tepih i ko kompenzaciju sljubljujemo svoj identitet sa raznim grupnim identitetima, bilo da se radilo o tipa, grupi navijača nekog kluba, pripadniku neke religije ili nacije, neke ideologije, recimo komunizma, i slično. Također, postoje razni destruktivni načini na koje čovik more bižat od sebe, tipa kocka, drogiranje, opijanje, itd. Kako god bilo, čovik po prirodi želi da sazna. Naša znatiželja je prirodna, dica su jako znatiželjna, ali neki od nas uguše tu znatiželju u nekom periodu života i stope se sa sivilom okoline. No, za lipše boje se triba bit spreman i na veću patnju. Nego, na temu iz posta. Čovik triba neki odgovor na pitanje našeg postojanja. Neko će ga nać u znanosti, odgovorima koje ona nudi, u život poslje smrti može i ne mora virovat, ali znanost će mu bit referentni okvir unutar kojeg razmišlja o ovim pitanjima, te će i sam se možda bavit znanošću. Neko će svoj smisao pronać u religiji. Virovaće u dogme religije kojoj pripada, obavljat rituale koji se obavljaju, neće preispitivat odgovore koje mu religija daje i to je to. S druge strane, postoje ljudi koji su areligiozni, a nisu ni toliko orjentirani na znanost, pa isto istražuju duhovnost. Tu ima dosta new age-a, ali ima i prizemljenih ljudi koji vide da u današnjim znanstvenim il religijskim paradigmama, nema odgovora na suštinska pitanja života. Takav neko se okreće sebi, i u svojoj unutrašnjosti traži odgovor. Ako je zreo, poštuje svačiji put, cijeni napredak znanosti, cijeni ono dobro što ga ima u svim religijama, ali do spoznaje dolazi hodajući strmim, teško prohodnim stazama, a ne utabanim putima. Ne zadovoljava se vjerovanjem u nešto, neko traži znanje, iskustvo. Među takve ljude ubrajam sebe. Nisam jedini, znan još takvih ljudi, a siguran san da nas na svitu ima puno. Mi ljudi, kao bića, smo sposobni za toliko puno. A opet, jako često se bojimo banalnih stvari, čamimo u svom jadu, patimo se, naizgled bez izlaza... I tu ubrajam sebe. Ali takva smo bića, koliko god da smo sposobni da budemo sritniji od životinja, toliko smo sposobni i da više patimo. Ljudsko biće je biće na prekretnici, prijelazni oblik od životinje ka "višoj" vrsti. Trenutno smo još uvik vrlo životinjski, ali ne triba ni životinje podcjenjivat, u onome kako ja vidim ta "viša vrsta" koja možemo postat, ima korijen u životinjskim nagonima. Mi smo i ja mislin da ćemo uvik bit, životinje. Ali je pitanje hoćemo li bit samo životinje. I to što smo životinje nije ništa loše, životinje su predivna bića. Jednog dana možda odradimo svoj prijelaz na ovom trnovitom zemaljskom putu i spoznamo dovoljno da postanemo drugačiji ljudi. Bolji ljudi. Ljudi sa empatijom prema svim bićima na ovoj planeti. Ljudi sretni i ispunjeni iznutra.
|
