Valovi se mriješkaju i more je mirno. Prilazim polako, s poštovanjem, prema toj svetoj vodi. Dotičem je prstom. Osjećam kako je vlažno. Kako je hladno. Spojen sam sa čitavim tim prekrasnim prostranstvom. Iskačem sa kitovima, da udahnem dah. Plivam sa dupinima. Zatvorim oči i udahnem, taj slankasti zrak blizine mora. Gledam ribe, kako plodno plivaju i bacaju ikru. Gledam te nepregledne daljine horizona. Gledan u duboki mir te dubine. Odlazim nazad odakle san doša.
Dolazim do rijeke. Gledam ju. Oko nje gusta, velika šuma. Jeleni proviruju iza drveća, plaho. Čuje se vijanje vukova. Na rijeci su ostaci nekadašnjeg mosta. Sada kamene gromade udaljene po oko metar jedna od druge. Mora ih se preskakat ako želiš prić rijeku. Ali rijeka je divlja. Ne mari za neoprezne, ako se ne paziš, uješće te i progutat u sekundama. Njena razjapljena usta prolaze pored kamenih gromada. Polako, preskačem s kamena na kamen. Da prođem rijeku.
Prolazim šumom. Viđam jelene kako jedu travu i brste granje. Hodam polako, uronjen u šumu. Ja san dio šume. Ja sam jedno sa šumom. Mirišem tragove oko sebe. Teku rijeke i rijeke mirisa. Gledam risa, kako se šulja. Molim molitvu vjetru. Osjećam duše drveća. Te mirne, osjećajne gromade. Polako hodam, da ne uznemirim nikoga. Malim uskim puteljkom hoda jazavac. Nakon još hodanja, srećem i medvida. Kad me je spazio, samo se okrenuo i pobjegao dalje. Od vukova san vidija tragove i čuja zavijanja. Vukovi su oprezni. Ne mogu se lako vidit.
Izlazin iz šume i krećem dijelom koji ide prema planini. Snig je. Planina je teško prohodna. Koze hodaju i jedu travu ispod snijega. Vidim čopor vukova kako silazi. Dišem hladni, oštri planinski zrak. Sunce me obasjava, oštro. Na nebu nema oblačka. Planina je sveto i čarobno misto. Lokalni narodi štuju njenog duha. Da umolim duha, ložim vatru i plešem oko nje, sve dok ne upadnem u trans. A kad upadnem u trans, onda sam jedno sa svime. Orlovi na planini su savili gnijezda, osjećan ih, letin s njima. Sritan, dolazin do dijela puta di se završava moje vrime.
Plešen u transu, ne želin da ovo završi. Polako koračan oko vatre, poštujući je. Vatra je sila građenja i sila uništenja. Poštujen obe njene uloge. Kad mi se noge umore, ugasiću vatru i znaću da je kraj. Jedna zvijezda će past s neba i ja ću leć u naručje planini, šumi, rijeci i moru, da me umire i da me ohlade. Da me izljube. Oni skupa će me sjest na barku i ispratit prema drugoj obali... More, Rijeko, Šumo i Planino, hvala vam.
Za Yodu (a i ostale glazboljupce)
Post je objavljen 27.02.2021. u 22:44 sati.