Večeras bi tija pisat o ayahuasci i o čudnovatom svitu što se prid našim očima otvara, tija san pisat nekakav lepršav post, ali kad vidin, odnija đava šalu, ozbiljne su to stvari... Ima te neke muzike koja dirne onu posebnu žicu, pa počneš osluškivat svemir, sve šta vibrira u njemu, šta se odašilje iz njega... Ima nešto lipo u tome da ti se spava, al ti uprkos snu. i dalje pišeš... Mala odgovorna neodgovornost. Vani, a šta reć za vani, noć je, smucaju se kojekakva bića... Vile plešu kola u svjetlosti, u sri noći se sjaje zlatnon bojon i dozivaju da im se pridružimo, ali ko im se pridruži, ode mu mozak i zauvik se izgubi, u nekim tajnim odajama, za koje ne zna di vode, i da li su stvarne ili nisu, jesu li van njega i unutar njega, a na kraju, ko da je bitno, stvarno je i jedno i drugo. Oće to vile, zamantat čovika, a uz vile tu se vrte razna druga bića, gnomi, samozatajni i ćudljivi, ne petljaju se previše u tuđi posa, ali se znaju muvnit kad te vide, i kad im pomalo zasmetaš. Kažu da je do sad zabilježeno svega nekoliko napada gnoma, ali znaju oni to uradit. Još baba roga, ona po noći hoda i pravi svoje mentalne zamke, e, ako u njih upadneš, neš lako izić, jer baba roga uvlači u svoj mračni svit, a kad te uvuče, priča ti priče o svojoj tužnoj ljubavi, svom mužu koji je tragično umra ima par hiljada godina i kako nju, tužnu niko neće da sluša pa mora otimat dicu jer je jedino dica razumiju. Poslje ih, prid jutro pusti i odspava još jedan dan. Također, tu je misteriozni vitar što svira lišćem drveća i svojim pojačavanjem dovodi do osjećaja te prisutnosti, onaj osjećaj kad znaš da si pred nečim velikim, vrijednim strahopoštovanja, toliko da se nakloniš i ne usuđuješ se dizat glavu, da ne gledaš u to šta je došlo prida te. Cili svemir mirno stane, kao morska pučina kad nema ni trunke vitra i srce se spaja sa nevidljivin izvoron, ali ne znamo mu ime, znamo samo da teče i da ulijeva život. Onda odemo do potoka, kraj kojeg jeleni minjaju rogove, i stavimo stare rogove kao ukras, kao simbol, jednog vrimena koje je prošlo i koje se nikad neće vratit. Kako vrime prolazi, sve je više nepovrata, a traka koja se odmotava je, u suštini, beskonačna. Ipak, iz naših umova struji i vibrira nevidljiva sila, koja pumpa život u sve one koji su povezani s nama, te također, prima život iz svih onih povezanih s nama. Mreže među umovima su nalik ubrzanim snimkama automobila na nadvožnjacima, živopisne i obojene, a struje brzinom svjetlosti. Možda zato što i jesu svjetlost. Dobro misto za kraj, jel da?
Post je objavljen 18.02.2021. u 11:45 sati.