Igra je postavljena kako je postavljena. Nema koristi preispitivat njena pravila. Ili ima? Ili je to baš užitak, da u svom komforu razmišljaš o svoj njenoj ljepoti i brutalnosti... O konstantnoj dinamici. Vrime mirimo od jedne proizvojno odabrane točke u prošlosti do neke proizvojno odabrane točke u budućnosti. U suštini, niko ne zna šta je vrime. Kako vrime iđe, postajemo osjetljiviji za svu šarolikost ljudskog iskustva. To je nekad i bolno. Prije, ko je bija dovoljno izdržljiv za živit, živija je, ko je bija previše nemoćan, umira je. Danas ljude držimo prikovane za krevet decenijama, često i u bolovima... Da dozvolimo eutanaziju? Ako se mene pita, definitivno da. Da li bi se ja želija eutanazirat? Sad za sad ne. Al kad bi završija u nekoj, boga pitaj kakvoj situaciji, možda i bi želija. Što je baš život kakav znamo postavljen takav kakav jest? Što osjećamo strah, što postoji bol, fizička i psihička, što to MORA bit tako? Možda bez toga ne bi mogli se istinski osjećat živima. Ali opet što bez toga ne bi mogli se osjećat živima? Što nam je spoznaja boli potribna da spoznamo sriću? I je li to uopće srića, ili samo euforija? Srića je nešto što bi tribalo bit dublje, trajnije, nešto što neće zavisit o trenutnom raspoloženju, nešto što će bit kao naš kamen temeljac. Srića bi tribala bit Ljubav. A iz mog iskustva, u najdubljoj Ljubavi, osjeti se doza te boli... Boli života, neminovne i neizbježne. I znaš šta? Neka je... Lipa je. Ne da je lipa, nego je prekrasna. Do ovakvih me razmišljanja uglavnom dovede ova pjesma:
Post je objavljen 26.02.2021. u 22:48 sati.