Još davno san, kad san čita Fromma, usvoija njegov stav da je biblijski mit o izlasku iz raja, u biti metafora za izlazak iz nesvjesnog jedinstva sa prirodom. Iz stanja nevinosti, malo po malo počeli smo razvijat znanje. Fromm tvrdi da se tribamo odvojit od prirode, sazrit, razvit našu individualnost i onda se ponovo povezat sa prirodon, ali ovoga puta svjesno. Trenutno čitan Frommovu Anatomiju ljudske destruktivnosti i ovde nailazin na sličnu tezu. To je, da je suvremeni čovik razvija individualnost, ali da i dalje ima potrebu ostvarit jedinstvo. To jedinstvo more ostvarit destruktivno i konstruktivno. Destruktivno bi bilo uranjajuć u neke destruktivne radnje, tipa mučenje nekoga, drogiranje, utapanje u masu nacionalista, fanatika i slično. A konstruktivno bi bilo kroz ljubav prema nečemu, kreativnost, umjetnost i slično. Mislin da svi imamo obe te tendencije i da sami moramo svaki dan ponovo izabrat ispravnu tendenciju i razvijat se ko osoba. Birajuć Ljubav, biramo teži put, jer inercija prirodno vuče u ove destruktivne načine nošenja sa životon. Ne mora to nužno bit nešto nasilno, možemo tipa počet kockat i u tom uzbuđenju nalazit kratkotrajan "odmor" od sebe, zaboravit na sebe, postat šopingholičari i opsesivno kupovat samo zbog tog podražaja kad kupujemo, prejedat se zbog tog osjećaja ugode kad jedemo... Ljubav je teži put, jer zahtjeva ranjivost, otvorenost, put razvoja svoje svijesti, izazove pa i patnju i bol koju taj put sa sobom nosi. Ali nije to džaba jedini put koji je ispravan. Kroz Ljubav prema recimo, sportu, igramo nogometa strasno i uživamo u toj igri, kroz Ljubav prema biljkama radimo poljoprivredu, kroz Ljubav prema stvaranju i kreativnosti, razvijamo umjetnost... Ljubav ima bezbroj lica, ali sve su to lica jedne Ljubavi. A svi mi smo njen odraz.
|
