Napredak
|
Kakvo god da jest, trenutno, čovječanstvo se ipak trudi da postane bolje. Samo što taj trud i ta muka ne daju brze rezultate. Za naš običan ljudski život, te promjene traju predugo. Ali, ipak napredujemo. Meni je zanimljivo, gradacijski pogledat kako se razvijamo kroz našu povijest. Evo, recimo, sad je aktualna tema silovanja, i piše se o njoj. O tome prije 1000 godina npr, ne bi niko vodija računa. Niti bi se to smatralo ko nešto loše. Još nedavno se smatralo da je žene "red" da se seksa s mužem kad je god njega volja. Takva se pojava da primjetit na puno polja, recimo kako su se tretirali psihički bolesnici, prije par stotina godina. Bili bi svezani, prebijani i slično, jer se smatralo da su opsjednuti đavlom. Nisu oni tada, doduše, ni imali nekih Bog zna kakvih načina da psihičkim bolesnicima pomognu, ali opet taj tretman kakav su ti jadni ljudi prolazili je užasan. Uzmimo još jedan primjer, robove. Robovlasništvo je postojalo tisućama godina i nije bilo dovođeno u pitanje. Pa i kad su evropske kolonijalne sile porobili Afrikance, ti jadni ljudi su bijele Europljane smatrali superiornima, oni su istinski mislili da su oni niža vrsta od Europljana. Ovde se preklapan sa starim postom, svjesnost, koji san objavija nedavno, al ok, naglasak je na drugoj stvari. Uglavnom, robovlasništvo nije dovođeno u pitanje. Također ni kmetstvo u feudalnom sistemu, sem pojedinih pobuna koje su se dešavale. Kad se samo ove stvari sagledaju, mi smo na našem planetu puno napredovali. Kako god to sporo išlo, imamo jedan obrazac, a to je da osvijestimo problem, da širimo svjesnost o njemu i da ga mijenjamo. Sad nisan siguran kako je to išlo prije, da li su se robovi sami krenuli bunit jer su osvijestili svoj nepravedan status, ne znam, volija bi da mogu negdi pročitat o tome kako se je to razvijalo. Bilo kako bilo, čovik se ne mere oslobodit ako nije svjestan da je porobljen. Je li se našlo nekih plemenitih ljudi koji su se zauzeli za robove, ili su robovi postali svjesni i pravili pobune, ne znam, ali znam da, kad je osviješteno da je nepravedno držat roba, kroz neko vrime te prakse smo se uglavnom riješili. Kažem uglavnom jer još uvik ima nešto robova u svitu, ili skoro pa robova. I dan danas, što se tiče silovanja, mnoge žene negiraju da je to šta im se desilo silovanje. Nisu svjesne. Zato triba širit svijest o tom problemu, a i da se u društvu stvori klima u kojem će se nasilnika moć slobodno prijavit i, eventualno, kada će silovanja bit sve manje i manje, dok jednom ne nestanu. Pitam se, kako će nas buduće generacije gledat? Kako će gledat na ovakav kapitalizam kakav imamo? Kako će gledat na ratove koje vodimo? Pa na kraju i na toliko rašireno silovanje i pedofiliju u društvu? Živi bili pa vidili, samo, teško da ćemo za naših života doživit neku revolucionarnu promjenu. Update: Mislim da je ključno pitanje ovog teksta, kada se pojavljuje osjećaj nepravde, tipa kod robova ili kod silovanih žena. Kada rob se počinje osjećat zakinut, i zašto? Kada se žena koju muž siluje, krene pitat da li ona ima pravo njemu reć: Ne? |
