S obzirom da sam nedavno pisao post o religijama i duhovnosti kakvu nude, osjećam se dužan da objasnim šta za mene znači ovaj pojam. Duhovnost za mene prvenstveno znači otvorenost. Otvorenost za sve poglede. Otvorenost za znanje koje dolazi iz svih religija ili duhovnih krugova. Također, to za mene znači življenje duhovnog života, života u skladu sa svojim znanjem koje imam. I da, učenje, konstantno učenje. Recimo trenutno, meni ne leži nikako ideja monoteističkog Boga, teizam, Bog koji je stvorio svijet ali sam nije dio tog svijeta. Ali možda će mi nekad nešto značit. Možda ću nekad vjerovati u takvo nešto. Ne znam, sad mi nije izgledno, ali ne znam. Duhovnost za mene također znači prihvatanje onih koji imaju drugačiji pogled na svijet od tvog, onih s kojima se razilaziš u vjerovanjima (u mom slučaju to su monoteisti). Također znači uvažavanje mudrosti koja je prisutna u svim religijama. Duhovnost za mene znači gaženje u teren mističnog. A ko što sam opisao u ranijim postovima, 'mistično' nije nešto ezoterično, visoko, zbunjujuće, opijajuće, nego je čisto da ne može bit čišće, znači jedno potpuno čisto viđenje stvarnosti. Duhovnost je za mene put ka prosvijetljenju, što znači potpunom ostvarenju nas ljudi i našeg potencijala. Prosvijetljena osoba shvaća da je na jedno sa svim ostalim ljudima i nema mjesta za kult ličnosti, kakav npr danas imaju razni gurui, za mene su oni u zabludi, ako dozvoljavaju da ih se štuje kao Božanstvo. Prosvijetljen čovjek je ponizan i mudar. Također, s obzirom da je sposznao svoju pravu prirodu, onu izvan ega, on je oslobođen od dualnosti, a time i od patnje. Želja mi je jednom dosegnuti tu točku da budem oslobođen od patnje. Mmada, to ne znači izostanak 'loših' emocija, nego samo izostanak moje reakcije na njih, reakcije koja vodi u patnju. Od vjerovanja koje imam, vjerujem u neku vrstu reinkarnacije, ili na zemlji, ili u nekim drugim svjetovima. Ne verujem u Boga koji je sudac, i raj i pakao kao trajne destinacije u kojima ćemo provest vječnost. Ustvari, tu dolazim do točke preko koje se ne može dalje, jer naš um nije kadar da sshvati vječnost. Od ideja koje imam, mislim da možda se svemir širi i mi živimo u novim svjetovima beskonačno, i možda u jednom trenutku se desi kraj svemira, i onda počinje novi veliki prasak i novi ciklus postojanja za sve nas, od potpunog početka. Pošto vjerujem u evoluciju duše, mislim da smo stari eonima, da naša duša je živila milione godina dok nije došla u ovo sadašnje tijelo nas kao ljudi. Vjerujem da smo svi povezani neraskidivim vezama, i da je svemir jedna inteligentna cjelina, i da ovaj planet na kojem živimo je mjesto na kojem tribamo naučit pobijedit strah i bit sretni. Kad to naučimo, i kad se nauživamo sve ljepote ovog našeg planeta, onda smo spremni da idemo u neke nove svjetove, kojih je bezbroj. Također vjerujem u karmu, a to je u suštini naša percepcija stvarnosti. I po zakonu privlačnosti, onako kako mi vidimo stvarnost, tako nam se ona i projicira, ako vjerujemo npr da nikad nećemo nać normalnog partnera, u život će nam stalno dolazit nenormalni, i slično. Mislim da je zakon privlačenja velika tajna čovječanstva. Jer svemir se ne petlja u naše želje, on nam samo vraća ono što mi jesmo. Nekad se molim Bogu, mada ne znam ni šta bi taj pojam za mene trebao značiti, ali dese se momenti kad kažem 'Bože hvala ti' ili ga molim za neku pomoć... Ali ne dajem neke velike nade u to, to više prepisujem svojoj ljudskoj slabosti, i potrebi za Bogom, koji ns potpuno prihvaća i voli i sve to. To može biti samo djetinja projekcija, jer mi je teško prihvatiti da sam sam i da nema toga ko mi može pomoć. Ono što znam, je da postoji ljubav kao kozmička sila, i ljubav je dublja od smrti. Sve što postoji je u biti ljubav. To znam, to sam iskusio. Ako nekad iskusim Boga, super, ako ne, jebaji ga. Molit ću mu se u trenucima slaboti, zahvalit se u treucima zahvalnosti i to je to, bitno je kako se ja osjećam, a njega jel ima ili nema, nije bitno.
Post je objavljen 03.02.2019. u 18:19 sati.