Mentalne bolesti
|
Ja sam mlada osoba, od 26 godina. Pri razgovoru sa mnom prvi dojam će vjerovatno biti običan, nadam se ugodan, al sve u svemu, u granicama normale. Lijen sam. Kasno ustajem, pa u podne pijem jutarnju kavu. Po svakom pogledu na mene, nećete primjetiti ništa posebno neobično, ali ipak, ja nisam isti kao vi. Barem ne kao svi vi. Naime, ja imam dijagnozu mentalne bolesti. Moja kava ujutro (podne :D) ima jednak okus kao što bi bila i da ju vi popijete. Moja svakodnevica, trenutno možda malo dosadna, je nešto što bi moglo biti normalno svima vama. Ipak, ostaje činjenica da sam ja, za većinu našeg stanovništva, drugačiji. Ja nosim etiketu. Nevidljivu, ali ipak prisutnu. Etiketu mentalne bolesti. Za nju znaju svi u mom selu, vjerovatno i sva moja šira ekipa u općini. Za mene te činjenice nemaju neko značenje, ali ipak, većini ljudi imaju. U svoja tri boravka na psihijatriji upoznao sam punno mladih ljudi. Neki od njih su mi sada prijatelji. Mladi sa psihičkim problemima nisu rijetkost, nažalost. Ono što je rijetko je otvoreno govorenje o svojim iskustvima. Ne treba spominjati zašto se o tome rijetko priča, ta tema je još uvijek tabu, i društvo ima tendenciju da se izolira od osoba sa mentalnim problemima. Prvo bi se mogli zapitati šta uzrokuje toliki broj baš mladih ljudi koji imaju mentalne probleme. Tu bi mogli naučiti nešto od nekih plemenskih društava, koji su smatrali da ljudi sa mentalnim problemima dolaze da bi bili iscjelitelji, da bi iliječili svoju zajednicu. Takav pristup je dijametralno suprotan stavu prema osobama sa dijagnozom mentalne bolesti koji preovladava u našem društvu. Naime, kod nas se smatra da je za bolest odgovoran poremećen pojedinac, a društvo ne igra nikakvu ulogu. Također, pojedinci se izoliraju u mentalne institucije, dok u plemenima, pojedinci ostaju inkorporirani u društvu. Tradicionalni šamani su smatrali da osobe koje mi etiketiramo kao lude, donose nešto što treba iscijeliti, izliječiti njihovo društvo. Mogli bi se zapitati da li bi u našem slučaju mogli povući istu paralelu. Mentalne probleme razvijaju uglavnom osjetljive osobe, osobe na kojima se najviše osjeti sve ono što u društvu ne valja. Mogli bi iznijeti hipotezu da na osobama s mentalnim problemima samo eskalira ono šta je trulo i toksično za čitavo naše društvo. Ipak, u stvarnosti smo daleko od tog stava. Mentalna bolest se sakriva, taji od ostatka društva, jer se pretpostavlja da sa osobama s mentalnim problemima nešto nije u redu, da su oni na neki način drugačiji, izazivaju reakciju ugroženosti od strane 'zdravih' individua. Razlog tome je ponajviše strah. Jedan je što mentalne bolesti ne razumijemo i zato ih se plašimo. Drugi je naš strah od samih sebe. Taj je strah malo opasniji, jer nas ljudi s mentalnim problemima podsjećaju koliko smo i sami krhki i koliko bi i sami nekad bili prisiljeni potražiti pomoć zbog vlastitih psihičkih problema. Nije čudo da se osobe s mentalnim problemima često povlače u sebe i imaju nelagodu da o svom iskustvu pričaju drugima. Ja sam sam imao tu nelagodu, a i sada je nekad imam. Nije isto na pitanje šta ima, šta se dešava odgovoriti sa: evo super, radim, studiram, učim za ispite i hej pa znaš bio sam na psihijatriji zadnja dva mjeseca, imam problema, borim se s njima. Drugi odgovor zadire direktno u našu intimnost i zbog toga je nelagodan. A nelagodan je i zbog priznanja stigme koju mentalna bolest sa sobom nosi. Ipak, ja mislim da nama treba bolje razumijevanje mentalne bolesti. Mentalna bolest nije rijedak fenomen kod naše populacije, svuda po svijetu se bilježi porast korištenja psihijatrijskih lijekova, što samovoljno, što sa doktorovim receptom. Drugo, osobe s mentalom bolešću nisu jedini izolirani i marginalizirani u našem društvu, isti patern koji imamo prema njima (nama) imamo i prema drugim vrstama manjina u našem društvu. Također, i osobe sa mentalnom bolešću trebaju češće izlaziti u javnost sa svojim ispovijestima i umjesto srama, osjećati ponos da su unatoč borbama koje samo oni znaju koliko su bile teške, žive normalno u našem društvu. Takav iskorak činim prvi ja sam. Ja sebe ne smatram, usko gledano 'bolesnikom'. Smatram se osobom sa mentalnim problemima, koji su rješivi, kao i drugi problemi. Neke osobe s mentalnim problemima troše lijekove cijeli život, a neki ih prestanu trošiti, što samostalno, što sa doktorovim odobrenjem. Mentalna bolest ne mora biti vječna. A i ako jest, može se naučiti živjeti s njom. Moja kava sutra u podne će imati isti ukus kao i obično. Moja dnevna rutina će proći kao i obično. Jedino što me razlikuje od svih vas koji ne nosite etiketu mentalne bolesti je to što imam unutarnje borbe koje su previše teške da ih nosim sam, pa mi treba pomoć. A koje to ljudsko biće živi a da mu nekad ne treba pomoć? |
