Tanka je linija između zla i dobra. Ja prije nisan ni razmišlja o zlu, ko o pojmu, doživljava san zlo kao manjak svijesti, a ne ko neku kozmičku silu. Sad ne znam šta da mislim. Znam samo na svom primjeru da ima istine u onoj: Put u pakao je popločan dobrim namjerama. Ja san sa dobrim namjerama borio borbu zadnje tri godine, a to je bila borba da izliječim nistagmus, poremećaj koji sam dobio. Ta me je borba dovela do nekih nevjerovatnih iskustava, kakva mislim da malo ko ima. Naučio sam osjetit biljke, njihove, pa recimo duše, vidio sam da je ljubav u suštini svega, telepatski komunicirao s mačkama, samo svojom namjerom ih zovnuo da mi dođu i one bi došle, osjetio sam i kako je biti mačka iznutra, kao da sam ja bio mačka. Nakon tih iskustava sam mislio kako će mi u životu bit sve lakše i lakše. I počeo sam radit na svojim emocijama, jer su mi generalno bile zablokirane. I onda je počeo teatar sa mojom predstavom na njemu. Prvo sam počeo ječat nekontrolisano, proizvodit zvukove van svoje kontrole. I jedan dan mi došlo da se izvaljam u kafiću, samo mi taj poriv doša. I ja, u nadi da će problemi prestat, to fakat i uradim, izvaljam se u kafiću po podu. I ječanje je fakat prestalo ali mi je zato došao poriv da psujem ko lud. I ja odem na psihijatriju, svojevoljno, s namjerom da odem u pakao. Tamo, kad sam došao, sam vidio da se ipak ne želim predat i borio sam se i psovao dok me i to nije prošlo i konačno, došao je zadnji simptom a to je agresija. Poriv da bacam i razbijam. I jednom to pokušam ispoljit kući, i samo mi dođe osjećaj 'umriću, umriću'. Bija san savršeno svjestan da neću umrijet, nego nešto u meni je počelo umirat. Sad mislim da je to moj ego, moje 'ja'. Kad mi dođe taj poriv da bacam i kadd bi ga potisnuo, na psihijatriji bi mi dolazilo kao da tonem u pakao. Počeo bi dobivat porive da ubijem nekog, da uradim nešto što je meni najgore. Zaustavio bi to nekako, što bi učinio nešto što mislim da trebam, da to prođe. Sada, kući, imam taj poriv da razbijam baš po kući, neće nigdi drugo da se ispolji nego baš u kući. I msm kad bi si to dopustija, da to uradin, da bi mi ego umra i da bi bija slobodan. U suprotnom, kad potiskujem, zna mi doć poriv da pobijem svoje i počne me preuzimat, kao za inat, jer je to najgore što mog zamislit. Kad se prepustim, kad volim, kad počnem bit optimističan odmah mi se baca i razbija. A kad to odbijem, onda dođu ti bolesni porivi. I tako, imam izbor između dobra i zla. Iman osjećaj da me ljubav će ugurat u to bolno iskustvo smrti ega, a strah me blokira i u konačnici proizvodi i tako bolesne porive. Za sada se borim s njima kako znam, i na nekom sam statusu quo, ali ne znam do kad će to moć tako ić. Sad stojim na mistu svim silama, a mislim da me bukvalno samo jedan korak dijeli od slobode. Ili od pakla. Jer kad dobijam te bolesne porive imam dojam da baš tonem u pakao, i počinjem mrzit sve. Toliko o ovome, i ovo je možda previše intime razotkriveno. Da potvrdim ono što sam rekao na početku, tanka je granica između dobra i zla. Jedan korak vodi ili u dobro ili u zlo.
Post je objavljen 22.05.2019. u 19:20 sati.