Pijem jutarnju kavu i uživam u jutru. Ptice lete nisko, i najavljuju darove neba koji će se očitovati kroz našu unutrašnjost. Uistinu nebo i mi smo spojeni pupčanom vrpcom. Krilati ljudi lete i traže zrake sunca iznad oblačnog neba, dok u poljima volovi oru, i ljudi sjede u hladu, odmaraju. Rijeka teče neometano, bez truda bez prisile, teče onako kako bi ljudski duh trebao da teče. Ipak, ljudski duh pravi brane i često vrti rijeku u krug, na kružnoj putanji umisto da je pusti da plovi ka svojoj neminovnoj destinaciji, mora, odakle je i krenula. Pa ipak, rijeka će kad tad doć moru, jer su takve zakonitosti prirode, jedino je pitanje koliko ćemo je mi dugo sputavati i patiti njenu zablokiranost.
|
