Danas, dok san šeta, mi prođe kroz glavu jedna misao. Možda bez pojma: Bog, kao nešto što ću prihvatit kao silu koja me vodi, ne mogu uspit. Možda mi triba Bog da uspijen. Sad problem je što ja ne virujen u teističkog Boga, Boga koji je stvorija svit i nije dio njega. Ako bi za mene postoja Bog, to bi mora bit baš moj lični Bog. Bilo kako bilo, pola sata sat san proveja u filmu da postoji Bog i da me voli. I kako san uša u kuću, jedva san se suzdržava da ne pobacan sve, to moje novo otkriće, Bog, je očito dalo podršku tom djelu mene koji hoće da razbaciva. Odupren se nekako i oden u sobu. Sad san taman bija lega, pa usta, i razmišljam. Uu biti u sebi iman neku odbojnost prema pojmu Bog. Taj pojam mi nikako ne leži, moja unutrašnjost ga ne prihvaća. Ali opet, ima san doživljaj Ljubavi, kao temelja svega što postoji. Šta je ta Ljubav u biti? Da li je ona svjesna. Teško da može postojat takva sila a da nema svijesti, ili barem da ne potiče iz nečeg il nekog svjesnog. Možda je to Božija ljubav. Ako jest, i ako Bog stvarno stvara ovaj svit, to u biti stvara Ljubav. Bog u svom stvaranju, stvara samog sebe, i svi smo mi pozvani biti Bog. To jeste, biti dio toga što nazivamo Bogom. Mada opet, ne znam, Ljubav san vidija svojim bićem, Boga kao tvorca nisam. Iman dojam da je Bog samo koncept i da će me, ako ga usvojim, samo odvratit od prave istine. Pa ipak, nekad se molim Bogu za pomoć ili se zahvalim Bogu, pa možda je ok da taj pojam bude dio mene, na svoj način.
|
