Mi ljudi, kao vrsta, neminovno zavisimo od neke vrste priče koju sami sebi ispričamo. Najčešće te priče nismo ni svjesni. Sav naš život bi bija nepodnošljiv i vjerovatno i nemoguć, da nema naše sposobnosti da sebe stavimo u neki kontekst i ispričamo si priču. Naš život je priča, kad gledamo unazad, vidimo jednu smislenu cjelinu doživljaja koji su nas doveli do ovdje di smo sad. Također, potribna nam je neka priča o smislu života, o našoj smrti, bez nje bismo vrlo vjerovatno poludili. Sve što se dešava mi ljudi pretvaramo u priču. Tako recimo veza, romantična, je redovito jedna priča. Upoznali smo se tu i tu, bili smo skupa toliko i toliko, raskinuli smo zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako... Općenito, mi smo bića od priča. Priča nam je nužno potrebna za preživljavanje, a i sama je esencijalni dio naših života. U predstavama uživamo, u romanima, u filmovima, u umjetnosti koja je svaka priča za sebe. Kad upoznajemo nekog novog i počinjemo se družit s njim, najčešće ide puno ispričanih priča iz našeg života, pri upoznavanju. Pričom možda neke sasvim nepovezane stvari stavljamo u smislenu cjelinu, tipa kad gledamo svoj život unazad, mi ga vidimo kao niz smislenih cjelina, što u biti ne mora bit tačno. Ali mi ljudi to ne možemo znat, jer mi stvarima imanentno dajemo smisao. Iz te naše prirodne sposobnosti, možda bi moga reć i potribe, se rađaju priče. U reklamama na yt mi je par puta izbacilo Rašdija kako priča da dica već čim su malo porasla od odraslih žele da im se ispriča priča. Sam, družeć se sa dicon, san dosta puta priča priče dici. Kad odrastemo, i dalje sami sebi i drugima pričamo priče, ali većinom se ni ne obaziremo na to. Ne znan koliko često naše priče preispitivamo? Koliko često razmišljamo da bi od nekog događaja mogli ispričat i drukčiju priču? U pričama koje pričamo se vidi i naš nivo samopouzdanja, svjetonazor, karakterne crte. Te priče, iako su u biti samo priče, su za nas opipljiva stvarnost. Možda je na kraju život priča koju si ispričamo.
|
