Prijateljica mi je izdvojila neke znakove iz onog mog posta o šetnji od prije koji dan, i dala mi ideju da napišen priču s tim znakovima. Prihvatija san ideju i evo priče!
U jednom malom, malom selu, živio je jedan dječak. Taj dječak je jedno jutro shvatio da nema nešto što svi drugi dječaci imaju. Bilo je to nešto, ne neophodno, ali nešto bez čega biti dječak nema smisla, naime, to je bio najbolji prijatelj. Mali dječak nije imao najboljeg prijatelja. Jedan dan je odlučio da će on pronaći najboljeg prijatelja. Družio se sa svim svojim prijateljima i pitao ih je da mu budu baš najbolji prijatelj, ali niko nije pristajao na tu ponudu. Kao da su dica ko mala već znala da je prijatelj ne toliko teška stvar, ali najbolji prijatelj, to ne može bit svako, tek tako, za to je potrebno nešto više, nešto pomalo mistično i eterično, neka nit koju samo dvi srodne duše mogu stvorit. I dječak se vratio kući, tužan. No, putem kući ugledao je križ. Sjetio se da mu je majka uvik pričala kako su križevi lipi i kako je njih stvorio Bog koji ispunjava sve želje. Križ je bio na putu prema šumi. I dječak je zaželio da mu Bog pokloni najboljeg prijatelja, negdje u šumi. Kad je dječak pošao prema križu, vidio je neke ostavljene prozore uz put. Na njima je bilo stakla. Dječak je iz znatiželje, da vidi šta će bit, bacio kamen na staklo i ono je puklo. Dječak je ostao fasciniran. Tako je lako srušiti nešto! Kako je staklo puklo, to prestrašilo jednog blavora koji je krenuo prema dječaku. Kad je došao blizu, dječak ga je na tečnom blavorskom upitao, zna li ima li igdi u šumi prijatelja? Blavor mu je rekao da on ima svojih prijatelja, al da trenutno, pošto je zima, svi spavaju, te da će i on brzo na spavanje. Dječak je tada nastavio dalje, i vidio je jedan veliki hrast. Hrast je djelovao mudro i dječak ga je zagrlio, i povezao se s njim. Osjetio je val divljine kako struji kroz njeg, ali hrast mu nije mogao pomoći da nađe najboljeg prijatelja. Ali hrast je bio mudar i star i rekao mu je da nikad ne odustaje, jer sve dođe u pravo vrijeme. Pošao je dalje. Išao je dalje i vidio je trag automobilske gume u glibu. Kad je to vidio, pomislio je da mora da će dalje bit ljudi, a neko od njih mu može bit najbolji prijatelj. Išao je dalje, prešao preko mosta i vidio jednu mlinicu. Došao je blizu i zagledao se u potok. Mlinica je bila fina izvana, ali bila je zaključana. Djelovala je pitomo ali i tužno. Izgubila je svoju svrhu, sada je samo uspomena. Dječak je osjećao tugu mlinice i poželio je da i ona jednom ponovo bude korištena. Potok koji je tekao kroz mlinicu je bio mutan od velikih kiša. Dječak je upitao potok gdje bi mogao naći najboljeg prijatelja, na što mu je potok rekao da se ugleda u njega, tako kako on teče, neka tako njega njegove noge spontano dovedu do najboljeg prijatelja. Ključno je da bude prirodan i slijedi svoje srce. Dječak je poslušao savjet i srce ga je vodilo uz potok. Došao je do još jednog mosta, pa još jednog i tu je sjeo da se odmori. Zagledao se u potok i razmišljao di ga vodi njegovo srce. Zaključio je da ga vodi natrag. Bilo mu je to čudno, zašto da se vraća a tek je došao do šume. Ipak, srce ga je vuklo natrag. Odlučio je poslušati savjet potoka. Pošao je natrag. Išao je blatnjavim makadamom i izašao na asvaltiranu cestu. Nije baš pazio i izletio je pred auto. Vozač je stisnuo kočnicu i jedva stao na vrijeme. Kad je stao, izišao je van sav bijesan. - Pa jesi li ti normalan? Viknu na dječaka. Dječak se prestrašio. - Šta sam krivo uradio? Reče dječak. - Pa čuj šta si uradio, nisi gledao na cestu, skoro sam te zgazio. - Ali nisi me zgazio. Vozač se nije smirivao, rekao je da ode ukršiti štap i da će za kaznu istući dječaka. Dječak se prestrašeno uzmaknuo i vidio da je auto napunjen krumpirima. Kad je vozač našao štap i sav ljutit krenuo prema dječaku, dječak je počeo trčati. Vozač je bio brži i sustizao ga je. Dječak je trčao ali vozač se sve više i više približavao. Dječak je mislio da će dobiti degenek, kad je iz šume iskočio crni pas! Zaletio se na vozača lajući na njega. Vozač je prestrašeno pobjegao. A pas ga je gonio sve do auta. Nakon toga se pas vratio do dječaka. Dječak je bio sav ushićen, pas, pas ga je spasio! Dječak ga je na tečnom pasjem upitao zašto mu je pomogao, na što mu je pas rekao, da on razumije kako je kad te neko progoni i da je on odlučio njega obraniti. Dječak se sav presretan, okrenuo psu i zagrlio ga. Pas ga je pitao: Mogu li ti biti prijatelj? Dječak se nasmijao i upitao ga, može li mu biti najbolji prijatelj? Pas je sav sretan rekao da naravno da može! Dječak se vratio kući sa psom i prošao je ispod štrika sa odjećom koja se suši. Došavši kući ušao je unutra sa psom. Sutra kad je otišao među ostalu djecu, bio je sa svojim najboljim prijateljem kojeg su svi drugi mazili, ali on je bio samo njemu najbolji prijatelj. Dječak se osjećao sigurno, znao je da je njegov najbolji prijatelj uz njega, šta god bilo. A i on je bio tu za njega. Za to prijatelji služe, da se međusobno vole i štite.
Post je objavljen 01.01.2021. u 19:41 sati.